Objavljeno: 14/05/2014

Znameniti Grubišnopoljci

U svakom mjestu su rođeni ili su živjeli ljudi koji su se u povijesti nešto više istaknuli od ostalih. Tako i u Grubišnom Polju. Ovdje predstavljamo one koji se s punim pravom mogu obuhvatiti egidom "Znameniti Grubišnopoljci"

Ivan Nepomuk Jemeršić   Vilko Niče   Vjekoslav Klemen   Rikard Simeon   Josip Rasuhin               Petar Preradović   Josip Jankač   Marijan Matijević   Marija Žuro   Rudolf Roupec   Vlasta Chloupek

Ivan Nepomuk Jemeršić - prosvjetitelj i dobrotvor naroda  (17. travnja 1864. - 7. prosinca 1938.)

Rijedak je slučaj i gotovo je nemoguće da jedna osoba u sebi uskladi i objedini raznovrsne službe kao što su: dušobrižnik, gospodarstvenik, graditelj, političar i saborski zastupnik, pisac, putnik i hodočasnik, vjeroučitelj, predsjednik Čitaonice u Grubišnom Polju, općinski odbornik, školski nadzornik i težak. Uspjelo je to grubišnopoljskom župniku, dobrotvoru i prosvjetitelju, Ivanu Nepomuku Jemeršiću, čija širina duha trajno svjedoči o osobi iznimne važnosti za vjernički i crkveni život Grubišnoga Polja kao i uljudbeni život hrvatskoga naroda.

Rođen je 17. travnja 1864. godine u učiteljskoj obitelji Ane i Josipa u mjestu Martinišče, župi Jezero, gdje započinje osnovnu školu koju zatim dovršava u Krapini. Odlazi u Nadbiskupsko sjemenište gdje započinje formaciju za svećenika, odnosno pohađa gimnaziju kao i Katolički Bogoslovni fakultet u Zagrebu. Tu biva ocijenjen kao student osrednjih mogućnosti, ali veoma pobožan. Godine 1887. zaređen je za svećenika te dodijeljen kao duhovni pomoćnik župniku Josipu Maršiću u Grubišno Polje. U svojstvu duhovnoga pomoćnika djeluje od 1887.-1890. a nakon polaganja župničkog ispita 1890. godine izvršava župničku službu od 1891.-1928. godine. Vidno iscrpljen mnoštvom raznovrsnih obveza konačno odlazi u zasluženu mirovinu koju provodi u svojoj vili „Moj mir“ do smrti 7. prosinca 1938. godine.

Jemeršić s mještaninom Ivanom Trošićem, 1924. godinaPo prirodi otvorena i izrazito komunikativna duha brzo osvaja simpatije župljana različitih nacionalnosti svojom susretljivom gestom slavljenja svete mise na češkom, mađarskom, njemačkom i hrvatskom jeziku. Zbog svega toga, a nakon smrti župnika Maršića, župljani, njih dvjesto dvadeset i sedam, pišu molbu nadbiskupu da upravo Jemeršić postane župnikom u Grubišnom Polju. No, osim Nadbiskupskog duhovnog stola koji je imenovao župnike, župnika je također trebala potvrditi i Kraljevska zemaljska vlada, odnosno Odjel za bogoštovlje i nastavu. Ista je pak s imenovanjem odugovlačila, točnije ban Khuen Hedervary koji nije odobravao Jemeršićevo pravaško stajalište. Ipak, Hedervary konačno potvrđuje Jemeršića župnikom u Grubišnom Polju 1891. godine, pri posjetu Grubišnom Polju, pohvalivši njegov idealizam i marljivost.

Naime,  Jemeršić se pročuo kao gorljiv dušobrižnik koji još 1888. započinje pisati Maticu obitelji („Status animarum“), zatim uvodi pobožnost Imena Marijina (12. rujna, „Marinja“, 1889.), kojom prigodom je spjevana i pjesma „Majko Božja Grubiška“.

Godine 1891. u župnu crkvu pribavlja i Križni put, a pobožnost istoga obavlja na češkom, njemačkom, mađarskom i hrvatskom jeziku. Pobožnost Imena Marijina u svoje vrijeme poprima značaj i oblike proštenja širih razmjera, napose kada se 1916. godine u Grubišno Polje slilo preko trideset tisuća hodočasnika. Tom prigodom je Jemeršić blagoslovio kamen temeljac za spomenik palim junacima u Grubišnom Polju.

Osim toga, u sklopu svoje dušobrižničke službe Jemeršić neko vrijeme obavlja i vjeroučiteljsku službu, obilazeći okolne škole kojih je u njegovo vrijeme na području župe bilo pet. No, ubrzo je istu prepustio dvojici svojih duhovnih pomoćnika.

Posveta zvona za župnu crkvu 1924. godineOsim kao dušobrižnik značajan je i kao veliki obnovitelj, koji brzo pristupa uređenju interijera župne crkve sv. Josipa sa špiljom Majke Božje Lurdske. Prvotno je skoro na sredini crkve bio oltar u čast Majci Božjoj Lurdskoj, a onda je posebno i u današnjem izgledu uređena i sama špilja. Ove su ideje iznikle iz Jemeršićeva oduševljenja nakon hodočašća u Rim (1889.). U razdoblju od 1902-1907. župna crkva biva u potpunosti obnovljena. Pošlo mu je za rukom nabaviti i nove orgulje koje postavlja 1905.godine. U župu je također 1913. uveo i godišnje klečanje na blagdan apostolskih prvaka Sv. Petra i Pavla. Iste te godine dao je zasaditi i drvored, platane, od župne crkve pa do novo obnovljenoga groblja. Naime, tadašnji su župnici na brizi imali i groblje pa je Jemeršić pristupio njegovu uređenju i to u stilu talijanskog seoskog groblja. Iz Ljubljane naručuje preko tri tisuće sadnica borića, koje će vlastitom rukom zasaditi oko groblja. Groblje je također okružio štaketama i učini preglednim, te lako prohodnim uz pomoć lijepo isplaniranih staza.

Na poticaj nadbiskupa Jurja Posilovića postaje podarhiđakonom Garešničkog kotara u razdoblju od 1910.-1927., obavljajući savjesno i dugi niz godina ovu dekansku službu na kojoj mu je, zbog  njegove revnosti, čestitao i nadbiskup dr. Antun Bauer. Angažira se i na gospodarskome planu grada kroz osnivanje Hrvatske seljačke zadruge (1902.), čiji je bio prvi predsjednik, kao i Gospodarsko društvo.

Ljetnikovac - vila 'Živila Hrvatska',  izgrađena 1904. godineTakođer se posvećuje i graditeljskoj aktivnosti kroz izgradnju vile „Živila Hrvatska!“  u Velikoj Peratovici gdje je imao vinograd i voćnjak, te vile  „Moj mir“ u Grubišnom Polju. Potonja se spominje prvi put 1915. godine u spomenici župe, koju piše sam Jemeršić, pojašnjavajući kako je istu sagradio baveći se spisateljskim radom, te prodajom šesnaest jutara svojega vinograda u Velikoj Peratovici. Slobodno vrijeme je poklonio onom najljepšem čemu se čovjek može posvetiti, a to je svakako blizina Bogu kroz ljepote Božje prirode. Uživao je baveći se pčelarstvom i uzgojem različitih vrsta ptica, posebice kanarinaca kojima je osobno davao imena, kao i svojim pozamašnim vinogradom zasađenom najplemenitijom vinovom lozom u Velikoj Peratovici.

Jemeršić za svojim radnim stolom okružen knjigamaNo uza sve to, spisateljski rad bijaše mu najveća ljubav. Potvrdio je to pišući za brojne hrvatske i inozemne časopise kao što su: „Glasnik Sv. Josipa“ (1888.-1889.), „Obzor“ (1889.-1891.), „Novi prijatelj Bosne“ (1894.), „Franjevački glasnik“ (1895.), „Hrvatska“ (1895.-1903., 1912., 1914.-1918.), „Hrvatsko pravo“ (1896., 1906.-1911.), „Hrvatska domovina“ (1897.-1900.), „Novi viek“ (1898.), „Hrvatski narod“ (1899.-1901.), „Novi list“ (1901.), „Hrvatska kruna“ (1903.), „Živila Hrvatska“ (1904.), „Hrvatska zastava“ (1907., 1909.-1910.), „Virovitičan“ (1908., 1924.), „Mlada Hrvatska“ (1909.), „Hrvatsko pitanje“ (1909.), „Luč“ (1909.-1910.), „Alamanah Gospe Lurdske“ (Rijeka, 1913.), „Nezavisnost“ (1921., 1924., 1938.), „Jubilarni alamanah“ (Osijek, 1924.), „Kalendar Hrvatskih radiša“ (1935.), „Hrvatski Zagorac“ (1936.-1939.), „Hrvatska straža“ (1938.), „Požeške novine“ (1938.), te posthumno za „Zaprešićki godišnjak“ (2004., 2005.).

Osim toga Jemeršić se profilirao kao veoma plodan pisac objavivši i trinaest knjiga teološko, domoljubnoga i putopisnoga sadržaja, od kojih su neke prevedene i na strane jezike. Riječ je o naslovima: „Majka u radu za Boga i Hrvatsku ili dar hrvatskim ženama“, Zagreb 1894., koja je doživjela tri izdanja te prevedena na češki i slovenski jezik, zatim „Temeljne istine objave Božje i razum. Vjeri i znanosti“, Zagreb 1895., s posvetom J. J. Strossmayeru i ocu domovine Anti Starčeviću, „Bog i Hrvatska ili ozbiljne misli za vjeru i domovinu“, Zagreb 1896., kao i knjigu pripovjedaka „Iz života za život. Pripoviest“, Zagreb1898., koja je „planula“ u Americi u deset tisuća primjeraka. Tu je i opsežno djelo za prosvjetu i pouku hrvatskom seljaku „Hrvatski narod. Knjiga za pouku hrvatskom seljaku i prijateljem našeg naroda“, Zagreb 1889., koja je doživjela dva izdanja.

Jemeršić u pratnji policije odlazi u ZagrebSpomenimo kako je 1.izdanje kojih pet tisuća primjeraka u cijelosti bilo bačeno u rijeku Savu po naredbi bana Khuena Hedervary-a. No, Jemeršić nije posustao. Napisao je i ocjene i preporuke „Hrvatski narod“ i „Povijest kraljevine Češke“autora V. V Tomeka, Zagreb 1899. Ipak, zbog tadašnjim vlastodršcima neprihvatljivih letaka, tiskanih u Ljubljani, šest mjeseci provodi u zatvoru u  Zagrebu. Utamničen, doduše, tijelom, ali nesalomljiva duha, taj „čelik-Hrvat“ u zatvoru piše dragocjen putopis hrvatske književnosti o Primorju i Lici „Konpom i morem na Plitvička jezera. Putne uspomene u slici i rieči.“, Zagreb 1904. Ova knjiga je doživjela svoj pretisak 2004. godine u Delnicama. Jednako tako pisanim putem se obraća i svojim biračima „Svojim izbornicima“, 1906., te objavljuje i uzničke uspomene „Bez slobode. Moji uznički doživljaji i uspomene iz crnih dana godine 1903.“, Ljubljana 1906.

Tu je i pojašnjenje političkoga stava „Moje stanovište. Svojim izbornicima u Virovitici i hrvatskom narodu prigodom saborskih izbora godine 1908.“, Zagreb 1908., koje je doživjelo pretisak u Grubišnom Polju 1997.

Dijeljenje hrane u zatvoruTu su i dragocjene uspomene na prvo hodočašće Hrvata u Lurd pod naslovom „Hrvati u Lurdu. Putne uspomene na prvo hrvatsko narodno hodočašće u Lurd god. 1908.“, Zagreb 1909., kao i uspomene na prvo hodočašće Hrvata u Rim „Hrvati u Rimu. Putne uspomene na prvo hrvatsko narodno hodočašće u Rim – Asiz – Loret godine 1913.“.

Angažira se i na političkome planu kao narodni zastupnik Virovitičkog kotara, u razdoblju od 1908-1911., te je u tom smislu objavio i dvadeset političko-vjerskih apologetskih govora, koje je održao kao zastupnik u Hrvatskom saboru, pod naslovom „Moji saborski govori“. Po svom političkom uvjerenju Jemeršić je bio oporba tadašnjoj vlasti, što je iskazivao gorljivo proklamirajući vrijednosti rodne nam grude i svete katoličke vjere kao pravaš i nepokolebljiv domoljub.

Između uistinu brojnih službi koje je obnašao bio je i predsjednik Čitaonice u Grubišnom Polju, zatim općinski odbornik, županijski skupštinar, mjesni školski nadzornik u školi u Grubišnom Polju i Grbavcu. Srebrnu svetu misu 25. obljetnicu svojega misništva proslavio je 12. srpnja 1912. s kolegama u Ivancu, a zlatnu 50. obljetnicu misništva u Grubišnom Polju, 10. kolovoza 1937. kojim povodom mu biva dodijeljen naslov počasnoga kanonika Prvostolnoga kaptola zagrebačkoga.

Nepunih jedanaest godina provodi u mirovini u svojoj vili „Moj mir“ gdje je u kućnoj kapelici imao dozvolu služiti svete mise. U zahvalu na njegovo životno djelo prijatelji mu 1934., noću i krišom, postavljaju spomen ploču s natpisom „Ivan Nepomuk Jemeršić, prosvjetitelj i dobrotvor naroda. Njegovi štovatelji.“

Prema riječima njegova nasljednika župnika Petra Sivjanovića spomenutu vilu „Moj mir“ oporučno ostavlja Milosrdnim sestrama da u njoj otvore domaćinsku školu, bolnicu ili odgajalište ženske mladeži bez razlike na vjeru i narodnost.

Grad Grubišno Polje mu se odužio posthumno dajući osnovnoj školi i jednoj ulici njegovo ime, te mu dodijelivši nagradu za životno djelo.

Ovako rascvjetan i bogat Jemeršićev život ulijeva nadu svakomu tko je imalo otvorena i poučljiva duha, svjedočeći kako ustrajan rad i molitva mogu iznjedriti jedinstveno i neponovljivo proljeće ljudskoga duha, utiskujući tako u povijest svijetli trag poštenja i marljivosti kroz Bogoljublje, domoljublje i čovjekoljublje.

Duško Jelaš, dipl.teolog


Vilko Niče (1902. - 1987.) jedini je do danas akademik kojeg je dalo Grubišno Polje, u kojem je rođen 27. siječnja 1902. godine. Nakon osnovnog školovanja u Grubišnom Polju, gimnaziju je pohađao u Karlovcu i Zagrebu, a maturirao u Bjelovaru. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u grupi 'Deskriptivna geometrija i matematika'. Cijeli radni vijek proveo je na zagrebačkoj Tehničkoj visokoj školi, kasnije na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, gdje je postigao znanstveni stupanj doktora matematičkih znanosti, a predavao je i na postdiplomskim studijima u Zagrebu i Beogradu. Objavio je više od sedamdeset znanstvenih radova, tri udžbenika, te je među ostalima 1966. godine primio nagradu 'Ruđer Bošković', 1969. godine 'Nagradu grada Zagreba', a 1972. godine i 'Nagradu za životno djelo'. U svjetskim je razmjerima bio jedan od najuspješnijih matematičara na području sintetičke geometrije, a dobivao je i ponude za suradnju na sveučilištima u njamačkom Hanoveru i Louvainu u Belgiji. Bio je prvo dopisni, a kasnije i  redovni član bivšeg JAZU-a, te član austrijskog matematičkog društva u Beču. Kao srednjoškolac igrao je i nogomet u grubišnopoljskom klubu „Jadran“, te bio član prve gradske nogometne momčadi, koja je prvu javnu utakmicu odigrala 1920. godine. Zanimljivo je da je igrao u vrijeme dok je za isti klub igrao i drugi znameniti Grubišnopoljac Rudolf Roupec. V. NIče je rođen i živoi je u današnjoj ulici kralja Zvonimira, gdje još uvijek živi rodbina, njegovog prije četiri godine preminuloga brata Alozja. Grubišno Polje se Vilku Ničeu odužilo nazvavši gradsku ulicu njegovim imenom. Akademik Niče preminuo je 16. listopada 1987. u 86. godini života.


Vjekoslav Klemen, ravnajući učitelj u Grubišnom Polju prvi je od zaslužnih Grubišnopoljca, koji je svoj plodni i svestrani radni vijek poklonio učiteljskom pozivu i svojim sugrađanima. Nalazimo ga medu požrtvovanim vatrogascima, kojima je svojim radom i zalaganjem bio primjer. Nakon vatrogasnog društva osnovao je i Čitaonicu u sastavu koje je djelovala i glumačka sekcija. Posebne zasluge ima i za uređenje šetališta u središtu mjesta. Kao učitelj počeo je izdavati „Učiteljski glasnik", utemeljitelj je „Ilovskog učiteljskog društva", te osnivač „Učiteljske štedne i posmrtne zadruge". Bio je i plodan pisac, a uredio je i „Veliki učiteljski kalendar sa „Šematizmom pučkog učiteljstva" 1900. godine.


Rikard Simeon rođen je 1911. godine u Velikoj Barni. Studij, doktorat i habilitaciju ostvario je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je kasnije docent, izvanredni i redovni profesor. Prije toga bio je službenik, glavni i odgovorni urednik mjesečnika „Hrvatsko selo“ i „Književni glas“, te upravitelj i urednik izdanja „Hrvatske narodne prosvjete“. Pisao je književna djela, nekoliko desetaka književno-kritičkih radova i desetak lingvističkih radova. U nakladi „Matice hrvatske“ izdao je jedinstveni Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva na osam jezika u dva toma, na gotovo 2000 stranica.

Josip Rasuhin, rođen je u Poljanima kod Grubišnog Polja 20. veljače 1892. godine, bio je liječnik, a kao istinski stručnjak izabran je za redovitog sveučilišnog profesora u Zagrebu. Pisao je i objavio brojne stručne radove od kojih su neki ocijenjeni kao velik istraživački prilog medicinskoj znanosti. Rado je dolazio svom bratu, koji je imao trgovinu u Grubišnom Polju. Koliko je volio i cijenio svoje rodno mjesto najbolje potvrđuje Činjenica da je u njemu želio biti sahranjen. Želja mu je ostvarena, kada je 1970. godine umro u Zagrebu.

Petar Preradović, (19. ožujka 1818. - 18. kolovoza 1872.) vojni časnik (najviši čin general) priznati je i slavljeni pjesnik i domoljub. Rođen je 1818. godine u Grabrovnici, gdje mu je otac, inače Grubišnopoljac, bio vojni dočasnik. Petar je dječje dane i osnovnu školu završio u Grubišnom Polju gdje je imao očeve roditelje i stričeve. Otac mu je rano umro. Petar je postao „siroče" kako se tada govorilo, pa je vojna uprava preuzela brigu za njegovo daljnje školovanje. Nastavio je učenje u Bjelovaru, a zatim u najvišim vojnim školama Austro-Ugarske monarhije. Otuđen od rodne grade gotovo je zaboravio hrvatski govor. Kada je došao prvi put kući na odmor teško je mogao razgovarati s majkom i rodbinom. Relativno je brzo obnovio i hrvatski jezik. Pjesnik Preradović nije zaboravio dječje dane, koje je provodio u Grubišnom Polju. U jednoj pjesmi kaže „…u tvom polju daj mu groba, tvojim cvijećem grob mu kiti". Kao vojni časnik prešao je na katoličku vjeru, a nakon smrti njegovi su posmrtni ostaci preneseni u Zagreb.

Josip Jankač (1884-1944), prvi je ravnatelj Građanske škole u Grubišnom Polju. Pripadaju mu zasluge što se tek osnovana škola održala, učvrstila i uspješno djelovala. Jankač je bio i plodan pisac, posebno za mladež. U djelu „Iz najnovije Hrvatske omladinske književnosti" koju je napisao Rudolf Franjin Mađer objavljena je i Jankačeva „Pastirska pjesma". Kao ugledni prosvjetni djelatnik otkrio je pred rodnom kućom Petra Preradovića u Grabrovnici 1909. godine spomen ploču.

Marijan Matijević, akademski kipar rodio se u Grubišnom Polju 1907. godine. Umjetničku akademiju polazi u Zagrebu od 1923. do 1927. godine. Kao darovitog studenta zapazio ga je velikan naše umjetnosti Ivan Meštrović, te ga uputio u specijalnu školu za kiparstvo, a nakon diplomskog ispita uzima ga u svoju umjetničku radionicu u Zagrebu, gdje su radili i kipari Augustinčić i Radauš. Nakon toga nastavlja specijalističko školovanje u Parizu. Prvu izložbu postavio je u Zagrebu 1931. godine Od značajnijih radova Marijana Matijevića potrebno je istaknuti spomenik poznatom hrvatskom borcu i mučeniku Eugenu Kvaterniku u Rakovici. U Grubišnom Polju, na groblju, glavno raspelo, radio je u Meštrovićevoj umjetničkoj radionici također Marijan Matijević.

Za posljednjega boravka u G. Polju (desno u narodnoj nošnji) s članovima društva Marija Žuro, rođena Vacek (1889-1972) jedina je do sada poznata žena iz Grubišnog Polja, koja je u svojem dugogodišnjem društvenom radu bila čelnik društva čijem je članstvu bila uzor. Kao predsjednica „Hrvatske žene" najbrojnije ženske hrvatske organizacije u Americi je pokretala brojne humanitarne i druge djelatnosti kojima je stajala na čelu.  1938. godine prilikom posjeta svojim rođacima u Grubišnom Polju, pored ostalog, dala je obnoviti veliko raspelo u središtu mjesta. Raspelo je oštećeno u prvim godinama nakon II. svjetskog rata. Gospođa Žuro daje ga ponovo obnoviti, prilikom svog drugog poslijeratnog dolaska u Grubišno Polje. Prilikom zadnjeg boravka u Grubišnom Polju novčanim je prilozima omogućila nabavku skupe opreme za društvo mladeži „Hrvatska katolička akcija".

Rudolf Rupec (Roupec) veliko je športsko ime Grubišnoga Polja. Rođen je 1896. godine u obitelji krojačkog obrtnika. Kao dijete otišao je u Beč u kojem je postao igrač tada jednog od najboljih austrijskih klubova „Rapida". Bio je Član nogometne reprezentacije Austrije. Kad se po završetku I. Svjetskog rata vratio u domovinu igrao je za „Građanski“ iz Zagreba. Nastupio je i na Olimpijskim igrama u Belgiji. Rado je dolazio u Grubišno Polje, gdje je nastupao i na javnim utakmicama za domaći „Jadran". Po vlastitoj želji sahranjen je na groblju u svom rodnom i voljenom Grubišnom Polju.

Vlasta Chloupek (13. veljače 1922. - 11. kolovoza 2011.) hrvatska je Amerikanka koja je donirala novac za izgradnju sportske dvorane uza zgradu područne škole Ivana Nepomuka Jemeršića u Velikim Zdencima. Rođena je u Velikim Zdencima. Poslije II. Svjetskog rata, odnosno pogibelji brata i bratića odlazi u tadašnju Čehoslovačku i potom u Ameriku. S obzirom na to da je bila i dalje duboko vezana za rodno selo, željela je ostaviti trajan znak svoje privrženosti Velikim i Malim Zdencima. 1979. godine donirala je 50 000 američkih dolara i njima je izgrađena sportska dvorana, koju je 25. kolovoza 1979. godine osobno i otvorila. Iako je gotovo cijeli život proživjela izvan Hrvatske, njegovala je češki i hrvatski jezik i uvijek voljela Male i Velike Zdence. Vlasti Chlopek, koja je preminula u svojemu domu u Berwynu u američkoj saveznoj državi Illinoisu, 3. listopada 2011. godine ispunjena je i posljednja želja da bude sahranjena u Velikim Zdencima. Grad Grubišno Polje je u studenom 2011. godine nesebičnu gestu Vlaste Chloupek nagradio posthumno joj dodijelivši nagradu za životno djelo. Vlasta Chloupek nije slučajno odabrala donirati novac za izgradnju dvorane. Naime, kao istaknuta sportašica i članica Američkoga Sokola, život je posvetila radu s mladima koji su se bavili gimnastikom i atletikom.

Tekstovi i fotografije, osim o Ivanu Nepomuku Jemeršiću i Vlasti Chloupek preuzeti su iz knjige "Vila bilogorska", autora Franje Frntića i Vjenceslava Herouta