Sabor u Velikim Zdencima
Hrvatski ban Ladislav Egervarski je na temelju kraljevog ovlaštenja sazvao Sabor koji se održao u Zdencima na dan svetih Fabijana i Sebastijana (20.siječnja) 1478. godine. O tom Saboru do danas je poznato nekoliko pismena spomena. Jedan je zapisnik sa Sabora, a drugi isprava bana Ladislava Egervarskog izdana u Križevcima 25. listopada 1478. godine, u prijepisu istog bana, izdana u Križevcima 8. svibnja 1480. Još jedan dokument je nagodba, koju je Sabor u Zdencima sklopio sa zagrebačkim biskupom Osvaldom Tuzom, a odnosi se na davanje tzv . "desetine" crkvi. Neusporedivo značajniji je dokument Sabora, koji se odnosi na obranu zemlje od Turaka.
Zaključci su svrstani u sljedećih šesnaest točaka:
1. Ima se obaviti popis posjeda crkvenih dostojanstvenika (prelata), velikaša (baruna) i ostalih ljudi koji drže posjede, bili oni kojega mu drago staleža ili zvanja. Tko posjeduje 25 kmetova, ima postaviti jednoga pješaka i jednoga konjanika. Konjanik ima biti opremljen štitom, kopljem, tobolcem, lukom, te dugim ili kratkim mačem. Pješak ima nositi štit, tobolac, luk, dugi ili kratki mač ili kratku sulicu. Konjanik mora imati vlastitu opremu, prikladnu za ratnu službu. Ima li tko kmetova manje od 35, ima dati još jednoga konjanika i pješaka.
2. Čim se proglasi rat, ima svaki velikaš i plemić poći osobno u boj, čime se oslobađa dužnosti staviti jednoga konjanika. Crkveni dostojanstvenici i duhovnici izuzeti su od osobnoga polaska na vojnu, jer su od toga oslobođeni. Na vojnu nisu dužni polaziti starci, dječaci, sirote i slabići, pak i oni koji su vezani zavjetom da se neće u dvoboj u boriti. Dok taj zavjet traje, nisu dužni poći u boj, ali imadu prema popisu poslati svoje ljude.
3. Bude li u vrijeme proglašenja rata koji plemić ili velikaš odsutan iz Kraljevine Slavonije, ili izvan ove poslovima zaposlen, to imade na mjesto sebe staviti jednoga vrsnoga i plemenitog vojnika.
4. Vojna imade se voditi samo do Save, a ne dalje, kako je to običaj kod vojevanja na Turke.
5. Vojska se ne smije dići uslijed dvojbe ili na opću glasinu, već samo onda, kad bude ban Ladislav po svojim pouzdanicima sve u kraljevstvu obavijestio.
6. Čim obave proglas plemićki suci po trgovima i selima, ima se svatko staviti k svome vođi županije, inače trpi kaznu.
7. Plemići jednoselci imadu osobno vojevati.
8. Čim se obavi popis posjeda, ne smije se ni jedan kmet, do svršetka jedne godine, drugamo odvesti, pod kaznom od tri marke. Tko kmeta kuda povede (preseli) ima ga na poziv plemićkog suca natrag dovesti, a ban i plemićki suci imadu zaposjesti to selo i tako dugo držati u svojoj vlasti, dok onaj koji je kmeta odveo, ne zadobije milost kraljevu (tj. dok mu kralj oprosti).
9. Plemićki suci imadu nastojati da u onom slučaju, kad bi uslijed poziva na vojnu selišta ostala bez muškarca, jer su oci djecu, a muževi žene ostavili, pa ako bi ovakovi pozvanici kmetovi protiv toga prigovarali, a mogao bi se s toga oslabiti bojni duh vojnika, imadu ovakovi kmetovi dobiti shodnu polakšicu, što se prije mora ustanoviti očevidom onih koji su bili izaslani na popis posjeda.
10. Crkveni dostojanstvenici, velikaši i plemići, koji drže gradove ili tvrđave, mogu u ove poslati jednoga odličnog plemića, kako je to običajno.
11. Kanonici te ostali crkveni ljudi (duhovnici) i prevendari, koji posjeduju posjede s manje o 25 kmetova imadu postaviti jednoga pješaka, ako imadu manje o 35 kmetova, imadu sa svojim susjedima popuniti broj kmetova od 35, koji je dovoljan da se postavi jedan konjanik i jedan pješak.
12. Plemići koji nemaju 25 kmetova, ali najmanje 15, imadu poći na vojnu osobno s konjima, koji pako imaju manje od 15 kmetova, slobodni su od podržavanja pješaka i konjanika, no imadu osobno poći na vojnu.
13. Kralj neka bi pismeno naložio banu za Križevačku i Zagrebačku grofu Zagorskomu, a Nikoli Banffy-ju za Virovitičku županiju, da sve stanovnike svoje županije prisile na ovo vršenje odredbe pogledom na ovu vojnu. Koji bi se pako toj odredbi protivio, izuzevši one koji su s rečenih razloga oslobođeni od vojne, da njihove posjede zauzme (zaplijeni) i tako dugo drži, dok im kralj ne oprosti. Kad to ne bi Đuro Zagorski i Nikola Banffy mogli učiniti, tad ima ban takve otporne plemiće prisiliti ustanovljenim kaznama.
14. Pošto je kralj svojim nalogom odredio da si hrvatsko plemstvo na tom svom Saboru odabere kapetana koji će biti o boku banu Ladislavu, i jer taj kapetan nije mogao preuzeti imanje u svrhu plaće i raspoložbe, a plemići u Saboru nijesu imali otkuda da mu dadu doličnu plaću i raspoložbu, odlučeno je, neka bi kralj tu čast kapetana podijelio banu Ladislavu Egervarskomu.
15. Sve parnice, koje su urečene na naredni oktovalni rok, kao i sve kratke parnice toli svjetovne toli crkvene, odgađaju se na oktave svetoga Jurja.
16. Ako bi za vrijeme vojne kralj pozvao kojega velikaša ili plemića k sebi ili u svoju službu, dužan je ovaj prema popisu poslati u boj svoje ljude dostojno opremljene. Isto vrijedi i za one koji su zapriječeni poći na vojnu, jer imadu kra1jevske pozive!
Dogovori su bili jasni i čvrsti. Tko donesene zaključke u Velikim Zdencima ne bi poštivao, ostao bi bez svoga imanja. Obrana zemlje od neprijateljske najezde bila je u prvom planu i iznad svega. Posebice treba naglasiti odredbu koja se i dan danas poštuje: braniti svoje a ne otimaj tuđe! Obrana i samo obrana zemlje od neprijatelje bila je iznad svega. Ovo su bili prvi zaključci Hrvatskoga sabora o obrani svoje zemlje, ne ugrožavajući nikoga, častoljubivo i miroljubivo.
Jozo Matošević, prof.