O Grubišnom Polju

Svečana sjednica Gradskog vijeća koja se održava povodom Dana Grada trenutak je kada se govori o dostignućima u protekloj godini, ali i od 2000. godine, kada su uvedena, svečano dodjeljuju neka od ukupno četiri javnih priznanja fizičkim i pravnim osobama, koje su svojim radom i djelovanjem doprinijeli dobrobiti i promicanju grada.

Grad Grubišno Polje dodijeljuje četiri javna priznanja:
- Povelju počasnog građanina
- Nagradu za životno djelo
- Plaketu 4. studeni 1991. godine
- Povelju Grada

Počasnim građanima do sada su proglašeni: dragovoljac Domovinskog rata iz Francuske Danijel Cordary (2001.), general-pukovnik Đuro Dečak (2002.), bivši grubišnopoljski župnici preč. Antun Ćorković (2002.) i vlč. Josip Žagar (2003.), prof. dr. sc. Andrija Hebrang (2004.), general pukovnik Mile Ćuk (2004.), Jadranka Kosor (2006.), Gordan Jandroković (2006.), redovnica sr. Elvira Lalić (2007.), zlatni paraolimpijac i svjetski rekorder u bacanju kugle Darko Kralj (2008.), Vinko Mladineo (2010.), Tomislav Boban (2011.), Blaž Žilić (2012.), vlč. Josip Košćak (2013.), Siniša Širac (2017.), preč. Većeslav Magić (2019).

Nagrada za životno djelo dodijeljena je Franji Frntiću (2000. posthumno) dr.sc. Antunu Deliću (2002.), književniku i odvjetniku Mirku Vidoviću (2004.), Ivanu Nepomuku Jemeršiću (2005. posthumno), Vlasti Chloupek (2011. posthumno), atletičaru Darku Kralju (2012.)

Evidencija o dodjeli javnih priznanja Grada Grubišnoga Polja po godinama:

2018.
2017.
2016.
2015.
2014.
2013.
2012.
2011.
2010.
2009.
2008.
2007.
2006.
2005.
2004.
2003.
2002.
2001.
2000.

Dan Grada Grubišnoga Polja je 12. rujna, na svetkovinu Imena Marijina, te se obilježava svečano.

Svečana sjednica Gradskog vijeća koja se održava tim povodom trenutak je kada se govori o dostignućima u protekloj godini, ali i od 2000. godine, kada su uvedena, svečano dodjeljuju neka od ukupno četiriju javnih priznanja fizičkim i pravnim osobama, koje su svojim radom i djelovanjem doprinijeli dobrobiti i promicanju grada.
Grad Grubišno Polje dodijeljuje četiri javna priznanja:
- Povelju počasnog građanina
- Nagradu za životno djelo
- Plaketu 4. studeni 1991. godine
- Povelju Grada

Počasnim građanima do sada su proglašeni: Danijel Cordary (2001.), Đuro Dečak (2002.), preč. Antun Ćorković (2002.), vlč. Josip Žagar (2003.), prof.dr.sc. Andrija Hebrang (2004.), Mile Ćuk (2004.), Jadranka Kosor (2006.), Gordan Jandroković (2006.), sr. Elvira Lalić (2007.), Darko Kralj (2008.), Vinko Mladineo (2010.), Tomislav Boban (2011.), Blaž Žilić (2012.), vlč. Josip Košćak (2013.), Siniša Širac (2017.), preč. Većeslav Magić (2019).

Nagrada za životno djelo dodijeljena je Franji Frntiću (2000. posthumno) dr.sc. Antunu Deliću (2002.), Mirku Vidoviću (2004.), Ivanu Nepomuku Jemeršiću (2005. posthumno), Vlasti Chloupek (2011. posthumno), Darku Kralju (2012.), Deniju Černiju (2021.)

Evidencija o dodjeli javnih priznanja Grada Grubišnoga Polja po godinama:

Željko Kirinčić, upravitelj šumarije je otkrio, a stručnjaci Instituta za arheologiju, predvođeni dr. sc. Tatjanom Tkalčec probnim istraživanjima potvrdili su postojanje srednjovjekovnih utvrda, crkve i groblja

Iako se do sada smatralo kako Grubišno Polje nema veću srednjovjekovnu povijest, nedavna otkrića u šumi Obrovi nedaleko Male Barne pokazuju sasvim suprotno. Naime, na tom su lokalitetu na nekoliko mjesta pronađeni vrlo zanimljivi arheološki ostaci, a posebno je zanimljiva jedna lokacija na kojoj su jedni nedaleko drugih pronađeni  ostaci utvrde, crkve i groblja na razmaku od samo nekoliko stotina metara.
Sve je počelo kada je upravitelj grubišnopoljske šumarije Željko Kirinčić, zaljubljenik u starine, arheologiju i povijest u šumi Obrovi naišao na reljef koji ga je odmah uputio na zaključak da je riječ o vrijednim nalazima srednjovjekovnih utvrda. Kako je na Internetu naišao na radove dr. sc. Tatjane Tkalčec, više znanstvene suradnice s Instituta za arheologiju, telefonom ju je obavijestio o nalazu, nakon čega su krenula istraživanja.
U razdoblju od 15. do 26. lipnja 2015. pod vodstvom dr. sc. Tkalčec provedena su probna arheološka istraživanja na tri položaja sjeverno od Grubišnog Polja u šumi Obrovi, na k.č. 4265/1 katastarske općine Grubišno Polje, u odjelu/odsjeku 39d i 40b gospodarske jedinice „Grubišnopoljska Bilogora“ Hrvatskih šuma d.o.o. To su položaji Grubišno Polje – šuma Obrovi 1 (GPŠO: 1, 2, 3, 4, 5, 6), Grubišno Polje – šuma Obrovi 2 (GPŠO-2) i Mala Peratovica – šuma Obrovi (MPŠO: 1, 2, 3, 4), sve objedinjeno pod zajedničkim nazivom Arheološko nalazište Šuma Obrovi, Grubišno Polje.

Ustanovljeno je da su se na položajima, međusobno udaljenim manje od kilometra – GPŠO i MPŠO nalazile kasnosrednjovjekovne utvrde, a na položaju GPŠO-2, koji se nalazi oko 100 m od utvrde, nekoć je stajala crkva s grobljem. Utvrde pripadaju tipu kasnosrednjovjekovnih gradišta branjenih dubokim jarcima i moćnim zemljanim bedemima. Utvrda MPŠO je jednodijelna, a utvrda GPŠO je trodijelna, odnosno sastoji se od središnjeg uzvišenja sa stanom plemića, južnijeg s vjerojatno gospodarskim objektima i sjevernijeg manjeg koji je mogao služiti za obrambene (stražarske) svrhe. Najbogatija saznanja iz ovih sondažnih probnih istraživanja polučena su upravo na potonjoj utvrdi. Pronađeni nalazi pećnjaka, ulomaka keramičkih lonaca te metalnih predmeta (kotačić ostruge, strelica, nož, kopča, puščano zrno) datiraju u sam kraj 15. te početak 16. stoljeća. Nalazi opeke ukazuju na to da su osim drvenih građevina postojala i zdanja građena opekom. Pronađeni su ostaci drvenih palisada, te jama i ognjišta. U istraživanjima položaja GPŠO-2 otkriveno je postojanje srednjovjekovnog groblja, a nalazi opeke daju naslutiti i postojanje crkve što će potvrditi buduća istraživanja.
Sva tri položaja – dvije utvrde i crkva s grobljem, zatim niz okolnih pozicija koje ukazuju na ostatke srednjovjekovnih nastambi ruralnog karaktera, pa potom i u šumi zamijećeni tragovi starih (vjerojatno još srednjovjekovnih) predstavljaju vrhunski potencijal za istraživanje srednjovjekovnog društva izgrađenog na osnovici utvrda - crkva s grobljem - selo, što je jedan od rijetkih arheološki utvrđenih, a još manje istraživanih slučajeva u Hrvatskoj. Posebnost je ovdje i blizina dviju utvrda od kojih jedna (položaj MPŠO) može biti starija ili može predstavljati zbjeg stanovništvu, dok je druga utvrđeno sijelo plemića.
Valja reći da su dosadašnji nalazi postali dijelom izložbenog projekta Arheološkog muzeja u Zagrebu, nastalog u suradnji s Institutom za arheologiju naziva 'Tekuća arheološka istraživanja u RH', koji je nedavno u Grubišnom Polju i predstavio njegov autor Sanjin Mihelić, viši kustos Arheološkog muzeja u Zagrebu. U provedbi probnih istražnih radova veliku pomoć pružio je Grad Grubišno Polje putem Javnih radova.
Na nedavnom susretu dr. sc. Tatjane Tkalčec s Instituta za arheologiju, Sanjina Mihelića iz Arheološkoga muzeja u Zagrebu, s predstavnicima Grada i šumarije, dogovoreni su daljnji koraci k proširivanju arheoloških istraživanja u smislu stvaranja većeg programa koji će biti ne samo u službi kulture i baštine, već i turizma i gospodarstva.

Sve fotografije: Fotodokumentacija Instituta za arheologiju.
Dio teksta preuzet s plakata 'Arheološka istraživanja na lokalitatu Obrovi - Grubišno Polje' iz projekta 'Tekuća arheološka istraživanja u RH - izložbeni projekt Arheološkog muzeja u Zagrebu'

Vezane vijesti: 
Grad u suradnji sa šumarijom i Arheološkim institutom pokreće arheološka istraživanja
Knjiga povijesti Grubišnoga Polja dobiva nove, srednjovjekovne stranice
Nastavljaju se istraživanja kao cjeloviti projekt u službi turizma i gospodarstva uz pomoć EU novca
Grubišnopoljci upoznati s novim spoznajama arheološkog lokaliteta 'Obrovi' (17. studeni 2016.)

U višestoljetnoj povijesti Grubišnoga Polja važan dio zauzima Domovinski rat. Naime, dio područja Grubišnoga Polja početkom devedesetih protekloga stoljeća okupirale su srbočetničke snage potpomognute snagama JNA. No, ipak je želja za slobodom bila jača i grubišnopoljski branitelji su uz pomoć suboraca iz drugih sredina uspješno oslobodili svoj grad u prvoj hrvatskoj vojno-redarstvenoj opreaciji Otkos 10. No, sudjelovali su i na brojnim drugim ratištima.
Tekstom predgovora i fotografijama iz fotomonografije "Od Otkosa 10 do Oluje" pružamo pregled zbivanja od uvođenja međustranačja u RH, preko odmetanja pobunjenih Srba, napada na Grubišno Polje, do Otkosa 10 i završetka rata na gradskom prostoru.

Stanje na području grubišnopoljske općine početkom 1991.g. bilo je poput stanja u drugim područjima u Hrvatskoj naseljenim znatnijim brojem srpskog stanovništva. Hrvatsko i srpsko stanovništvo općine homogeniziralo se oko vodećih stranaka s nacionalnim predznakom, s jedne strane oko Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) i druge oko Srpske demokratske stranke (SDS). Dolazi do pogoršanja međunacionalnih odnosa, a time i stanja opće sigurnosti građana na ovim prostorima. Komunisti na vlasti ne poduzimaju mjere za rješavanje nagomilanih problema, niti udovoljavaju zahtjevu oporbe za novim izborima, što dodatno pojačava opstrukciju rada vlasti od strane SDS-a i smanjuje mogućnosti za bilo kakav politički dogovor.

Grubišnopoljski SDS od svog osnutka usmjerava rad protiv demokratski izabrane vlasti u Republici Hrvatskoj i nove hrvatske realnosti, počevši od nelegalnog izjašnjavanja o srpskoj autonomiji i pripadanju tzv. "SAO Krajini", pa do javnog istupanja o postojanju navodne neravnopravnosti i ugroženosti hrvatskih Srba, a sve to u cilju da se utemelji politička platforma za oružanu pobunu i stvori formalni povod za izlazak Jugoslavenske narodne armije (JNA) na scenu. Krajnji cilj svega toga bio je izdvajanje djela općine i pripajanje zamišljenoj etnički čistoj, svesrpskoj državi.

Propucavanje hrvatskih kuća, izazivanje sveopćeg kaosa....

Nakon uhićenja "Virovitičke skupine rodoljuba" od strane JNA u siječnju 1991.g., očekujući njeno daljnje djelovanje, grubišnopoljski Srbi pojačavaju svoj rad i pritisak, te otvoreno na prosvjedu pred zgradom policije daju potporu JNA i Miloševićevom režimu, te izražavaju nezadovoljstvo radom hrvatske policije i njene strukture, radom vlasti u Grubišnom Polju, negoduju protiv naoružavanja hrvatskih građana i dalje šire kult ugroženosti hrvatskih Srba na ovim prostorima. Sukladno tome provode prva probna iseljavanja "ugroženog" stanovništva i uvježbavaju postavljanje barikada u području sela Maloga Grđevca i Velike Peratovice. Dodatni rizik i zaoštravanje međunacionalnih odnosa na ovom prosvjedu bila je potpora Hrvata upućena hrvatskom vrhovništvu i organizacija peticije za potporu oslobađanja Virovitičana iz vojnog zatočeništva koja se provodila istovremeno ispred zgrade općine.
Da bi stvorili sveopći kaos i povećali cjelokupni osjećaj nesigurnosti iz već spomenutog cilja Srbi tijekom proljeća i ljeta 1991.g. konstantno vrše provokacije i terorističke napade koji se očituju kroz propucavanje hrvatskih kuća, eksplozija s materijalnom štetom, prijetnje i fizičke nasrtaje na hrvatske građane, skidanje i uništavanje hrvatskih stjegova i znakovlja, diverzija i postavljanja raznih prepreka na prilazima selima sa srpskim stanovništvom.

Nakon referenduma za samostalnost Republike Hrvatske u svibnju 1991.g. na koji su se građani grubišnopoljske općine odazvali sa 67 posto i izjasnili se "za" s 91.3 posto (14 bilogorskih sela nije izašlo na referendum) dolazi ponovno do jakih reakcija građana srpske nacionalnosti predvođene SDS-om s lažnim svjedočenjima o navodnim otmicama, progonima i pokoljima Srba na Bilogori. Pojačava se opstrukcija rada hrvatske policije i onemogućuje im se nadzor nekih bilogorskih sela, blokira rad skupštine općine i vlasti. U lipnju stižu i prva izvješća o uočenim "naoružanim skupinama" u prostoru vezanim uz vojni poligon Gakovo, ustrojenim od domaćeg stanovništva i "stranaca".
JNA se aktivno uključuje u proces stvaranja vojne sile pobunjenih hrvatskih Srba opremajući ih oružjem i drugom vojnom opremom, te potporom u obuci. Krajem srpnja 1991.g. ustrojava se samoprozvani "Bilogorski odred Teritorijalne obrane Grubišnog Polja" sa zapovjedništvom smještenim u Velikoj Peratovici, središtu pobune na Bilogori. Tu se osniva i "Vlada SAO Krajine – Zapadna Slavonija – općina Grubišno Polje" na čelu sa čelnicima SDS-a, te po odmetanju policajaca iz policijske postaje Grubišno Polje ustrojava se i "Milicija SAO Krajina".

Okupacija sela i izgon hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva

Početkom kolovoza 1991.g. dolazi do otvorene pobune srpskog stanovništva na bilogorskom području koja u potpunosti poprima oružani karakter. Civilno srpsko stanovništvo u tajnosti napušta naselja u kojima Srbi nisu u većini i odlaze u bilogorska sela, a potom jedan veći dio napušta područje općine i odlazi u Bosnu ili Srbiju. Naoružane formacije postavljaju barikade i zasjede, te stavljaju pod nadzor magistralu Grubišno Polje – Virovitica i prilaze svim srpskim selima Bilogore čime uspostavljaju zamišljene granice SAO Krajine i "Velike Srbije". Do početka rujna iste godine pobunjenici su pod svoj nadzor stavili gotovo dvije trećine prostora grubišnopoljske općine.
Okupacija bilogorskih sela popraćena je izgonom hrvatskog i drugog nesrpskog stanovništva, te zapljenom i pljačkom njihove imovine. Preostalo nesrpsko stanovništvo bilo je izloženo stalnom zastrašivanju i prijetnjama, te represivnom ponašanju zlostavljanja, fizičke torture, odvođenja u logore i ubojstvima. Takva teroristička djelovanja izvodila su se i van granica SAO Krajine, a otpočela su 13. kolovoza 1991.g. kada pobunjenici na magistralnoj cesti otimaju prve Hrvata i odvode ih u zatočeništvo. Do oslobađanja ovi prostora ukupno je zarobljeno i podvrgnuto torturi 38 osoba, od kojih je razmijenjeno ili oslobođeno 14 ,a 24 ih je mučki ubijeno. Nacionalna i politička radikalizacija pobunjenih Srba predvođenih SDS-om poprimila je zločinački karakter.

Osnovan krizni štab

Kao odgovor na sve te prijetnje i u okolnostima neposredne ugroze i ratne opasnosti uslijed pokušaja stvaranja etnički čistog srpskog područja nužan je bio i ustroj hrvatske obrane na Bilogori. U samom početku jedine ustrojene hrvatske snage na prostoru općine bile su snage policijske postaje Grubišno Polje čiji se rad uvelike provodio s osloncem na mobilizirani pričuvni sastav nesrpske nacionalnosti koji su većinom bili dragovoljci i aktivisti HDZ-a. Tadašnji djelatni sastav Policijske postaje činili su dvotrećinskom većinom policajci srpske manjine, koji su opstruirali njezin rad uz prijetnju preuzimanja, da bi se početkom otvorenog sukoba odmetnuli. Zbog takve opasnosti u veljači 1991.godine ustrojena je policijska ispostava u Velikom Grđevcu u koordinaciji sa Specijalnom jedinicom MUP-a "Kukavica", gdje je izmješteno oružje i streljivo koje nije bilo u osobnoj uporabi. Kasnije stižu i prva pojačanja iz Bjelovara, Virovitice, Đurđevca i Koprivnice. U kolovozu 1991. godine snage policijske postaje brojile su oko 140 pripadnika. Uspostavljeni su nadzorni punktovi na prostoru Male Pisanice, Velikoga Grđevca, Velike Barne, Grubišnoga Polja, Ivanova Sela, Velike Maslenjače.
Osnivanjem Kriznog štaba za općinu Grubišno Polje 9. kolovoza 1991.godine dodatno se unapređuje rad i koordinacija obrambenih aktivnosti. Odmah iza toga, već 12. kolovoza, ustrojava se Zbor narodne garde Grubišnoga Polja od raspoloživog ljudstva, isključivo dragovoljaca i prikupljenog naoružanja, a uz veliku potporu lokalne policije i 50. bataljuna ZNG Virovitice, kao ustrojbene cjeline.

17. kolovoza 1991. godine – minobacački i pješački napad na grad

Nakon niza oružanih provokacija slabijeg intenziteta pobunjenici 17. kolovoza 1991. godine otvoreno napadaju Grubišno Polje. Prvo je uslijedio minobacački, a potom pješački napad koji je uspješno odbijen. Pritom su ranjena dva policajaca i četiri civila. Kao odgovor na ovu otvorenu agresiju u policiju i gardu se javlja velik broj dragovoljaca od kojih nisu svi ni bili odmah primljeni zbog neodgovarajućeg ili pomanjkanja naoružanja. Krajem kolovoza ustrojavaju se i postrojbe Narodne zaštite kroz čiji je sastav do kraja njihovog djelovanja prošlo oko tisuću pripadnika. Nakon višemjesečne blokade rada dolazi do promjene lokalne vlasti, raspušta se Skupština općine Grubišno Polje, cjelokupna vlast je u hrvatskim rukama i 29. kolovoza ustrojava se Povjerenstvo za općinu Grubišno Polje.
Nakon otvorenog napada na Grubišno Polje pobunjenici su gotovo svakodnevno izvodili razne provokacije, te veliki broj minobacačkih i drugih oblika napada usmjerenih iz privremeno okupiranog djela općine prema slobodnom području, podjednako na vojne i civilne ciljeve. U vremenu do oslobodilačke operacije zabilježeno je preko pedeset napada jakog intenziteta, od toga više od dvadeset topničkih, petnaest pješačkih i šest zračnih udara. Združenim djelovanjem postrojbi ZNG-a i MUP-a svi su napadi uspješno odbijeni ili je na njih odgovoreno odgovarajućim obrambenim mjerama.

Uspješniji napad pobunjenici su izveli 21. rujna 1991.g. kada su kombiniranim pješačko-topničkim napadom napali Grubišno Polje, Donju Rašenicu i Ivanovo Selo, s težištem na prostoru Ivanovog Sela. Jedino su tada ostvarili privremeni i djelomičan učinak: uništili su most na rijeci Peratovici, stavili pod nadzor prometnicu Grubišno Polje – Ivanovo Selo i privremeno ovladali Donjom Rašenicom i Ivanovim Selom gdje su počinili masakr nad civilima, palež i pljačku hrvatskih domova. Toga dana poginulo je pet civila i gardist, te je ranjeno šest civila, gardist i policajac. Sam napad na Grubišno Polje uspješno je odbijen, te je isti dan proveden protuudar hrvatskih snaga, kojima su zajedničkim naporima ZNG-a Grubišnog Polja i Daruvara, te snagama lokalne policije i SJ MUP-a Kukavica ta mjesta oslobođena, te je uspostavljena stabilna crta obrane. Hrvatske snage su obranom Ivanovog Sela zaustavile protivnika na najosjetljivijem djelu bojišta – jugoistočnom području općine koja se velikim djelom naslanjala na okupirano područje i bila na smjeru njegovog širenja. Tako su zajedno sa hrvatskim snagama na sjeverozapadnom području općine, koji su uporno branile Veliki Grđevac, slomili oštrinu napada pobunjenih Srba i ugrozili njihove osvajačke namjere, te stvorili uvjete za predstojeće potpuno oslobađanje Bilogore. Dobiva se vrijeme i prostor za ustroj i pripreme hrvatskih snaga za odlučujući udarac.

Branitelji u drugoj polovici rujna oslobađaju vojarne JNA u širem okruženju i tim se stvaraju uvjeti za kvalitetnije naoružavanje i opremanje hrvatskih snaga, odnosno ustrojavanje dobro organiziranih i respektabilnih postrojbi Hrvatske vojske. Po izvlačenju JNA iz ovih prostora pobunjenici provode opću mobilizaciju na Bilogori. Kao odgovor na isto, a u cilju unapređenja vođenja i zapovijedanja, te koordinacije unutar hrvatskih snaga 26. rujna 1991.godine ustrojava se Zapovjedništvo obrane Grubišnoga Polja. Jedna od prvih zadaća zapovjedništva bila je domobilizacija i popuna snaga, odnosno ustroj 57. (kasnije 77.) samostalnog bataljuna ZNG-a Grubišnoga Polja, pa je taj datum službeni datum osnutka te postrojbe. Popunom i opremanjem bataljuna uspostavila se čvrsta i stabilna crta obrane dužine više od trideset kilometara koja više nikad nije probijena, te se uspostavlja ravnoteža s protivnikom u tehničkom pogledu. Novo stanje dalo je bitnu prednost hrvatskim snagama u visini morala, te osjećaju zajedništva i oslobodilačke svijesti, poglavito poslije uspješnih obrana i protuudara. Za vrijeme ratnog puta postrojbe kroz njen sastav ukupno je prošlo oko 900 branitelja, velikim djelom dragovoljaca.

Snažnu potporu branitelji su imali od cjelokupnog pučanstva, mali dio civila je napustio ratnu zonu. Gospodarstvo i cjelokupni civilni život izuzev rada u školi odvijao se bez prekida i u potpunosti. Svi su na svoj način dali veliki doprinos i potporu obrani općine.
Stanje u listopadu bilo je teško u cijeloj državi: jedna trećina Republike Hrvatske bila je okupirana, najteže je bilo u Istočnoj Slavoniji. U Zapadnoj Slavoniji vodile su se borbe duž čitave crte bojišnice. Pakrac je bio u okruženju i prijetio je proboj agresora. Pojavljuje se potreba i zamisao Glavnog stožera OS RH da se provede sveobuhvatna oslobodilačka operacija i oslobodi što veći okupirani prostor, čime bi se postigao značajan vojni uspjeh i zaustavili pobunjenici i JNA nakon njihove višemjesečne inicijative. Odlučeno je da se ta operacija provede u Zapadnoj Slavoniji, a za cilj je uz oslobađanje prostora imala jednako važnu zadaću smanjiti dužinu crte bojišnice, te tako rasteretiti naše snage, osloboditi Pakrac iz okruženja i ugasiti velikosrpsku ideju o presijecanju Republike Hrvatske. Time narušiti moral agresora i našim snagama dati dodatnu snagu i motiv na svim bojišnicama za upornu obranu i potvrdu mogućnosti oslobodilačkih operacija većeg značaja.

Dosta terora, stiže „Otkos 10“ !

Prvi prijedlog je bio da se operacija izvede na pakračko – lipičkoj bojišnici, ali se odustaje nakon prosudbe da su na ovom prostoru koncentrirane jake snage pobunjenika i postoji mogućnost izravne potpore JNA, te se prijedlog preusmjerava na Bilogoru. Istovremeno Zapovjedništvo obrane Grubišnoga Polja i zapovjednik 127. br HV Virovitica upućuju svoj zahtjev nadređenom zapovjedništvu – II. Operativnoj zoni Bjelovara da im se odobri provedba oslobodilačke operacije na Bilogori. Zahtjev je ocijenjen opravdanim, odnosno da postoje dobri preduvjeti za uspješnost provedbe. A to su jak slobodarski pokret i dobro organizirano ljudstvo na ovim prostorima, snage u stalnom dodiru imaju višemjesečno borbeno iskustvo. Većinom su to dragovoljci i vlada jak borbeni moral, realno je protivnik slabiji u odnosu na druga bojišta i veća je mogućnost pobjede, za očekivati je manje gubitaka u ljudstvu i civilnih žrtava, zdravstveno osiguranje je dobro, sustav veza i vođenja i zapovijedanja je na visokoj razini, dobra je mogućnost mobilizacije po dubini, specifični polukružni oblik bojišnice dopušta istovremene udare iz tri smjera, zemljišni uvjeti povoljni i na kraju stvara se potreba na ovim prostorima za utvrđivanje borbenog iskustva i provedbe napadnih djelovanja tog opsega, kao i koordinacije među postrojbama na toj razini.

Početkom listopada 1991.godine dolazi prva zapovijed II. OZ Bjelovar kojom je odlučeno : " ... teroriste napasti snagama ZNG Virovitica i Grubišno Polje ..." . Zapovjedništvo obrane Grubišnoga Polja prosuđuje da su postojeće snage nedostatne za taj opseg zadaće i ističu "problem" otvorenosti zapadnog djela bojišnice, te upućuju zahtjev za ojačanjima. Iz Bjelovara 7. listopada 1991. stiže dopuna zapovjedi kojom se odlučuje: " ... podrediti sve slobodne i raspoložive snage sa prostoru Garešnice, Đurđevca, Bjelovara, Virovitice, Grubišnog Polja i Daruvara ... provesti opću mobilizaciju po dubini ... početak operacije je 31. listopad 1991. ... kodno ime operacije je OTKOS – 10... ". Na osnovu iste zapovjednik obrane Grubišnoga Polja 8. listopada 1991. izdaje zapovijed za provedbu operacije oslobađanja Bilogore i zapovijeda : "... napad izvesti združenim snagama postrojbi ZNG – a i MUP – a ... napasti s polukružne osnove u tri sektora... zadaću izvršiti u dvije faze: u prvoj, u trajanju 2-3 dana ovladati prometnicom Virovitica – Grubišno Polje i osloboditi prostor zapadno od iste; u drugoj, pregrupirati snage i u trajanju 3-4 dana izbiti na prometnicu Đulovac – Bastaji ... osigurati snage pričuve po dubini za odbijanje mogućeg protuudara pobunjenika sa istoka..." .

Tijekom druge polovice listopada 1991.  hrvatske snage su u cilju priprema i potpore operaciji OTKOS-10 provodile stalna borbena djelovanja duž cijele crte bojišnice Zapadne Slavonije i na taj način vezali snage pobunjenika i JNA, i onemogućili njihovo pregrupiranje i prebacivanje na sjever: operativna skupina "Posavina" na novogradiškom bojištu ; operacija "Orkan '91" na novaljskom i lipičkom bojištu; na virovitičkom bojištu djelovanje na području Slatine; na daruvarskom bojištu zatvaranje smjera od Voćina. U pripremi operacije snage MUP-a i lokalne postrojbe ZNG-a očistili su prostor i zatvorili crtu bojišnice na zapadnom djelu bilogorskog ratišta, širi prostor sela Nova Pisanica, Čađavica i Bačkovica.
Sukladno zapovjedi hrvatske snage bile su raspoređene u tri sektora: sjever, zapad i jug. Nositelj zadaća u zapadnom sektoru bila je Specijalna postrojba MUP-a PU Bjelovar, a podupirali su je Protudiverzantska četa Bjelovara, samostalne satnije iz Đurđevca i Velike Pisanice. Glavni napor djelovanja bio je Nova Pisanica-Zrinska-Mali Grđevac. Nositelj aktivnosti u sjevernom sektoru bila je 127. br HV Virovitica ojačana satnijom ZNG Koprivnica. Glavni napor djelovanja bio je Virovitica-Lončarica-Velika Dapčevica. U pričuvi su bile snage 55. samostalnog bataljuna ZNG Bjelovara, satnija 52. samostalnog bataljuna ZNG Daruvara i samostalna satnija Garešnica.

U južnom sektoru nositelj borbenih aktivnosti bio je 57. samostalni bataljun ZNG Grubišnoga Polja ojačan s dvije satnije policije Policijske postaje Grubišnoga Polja , samostalnim vodom ZNG Velikoga Trojstva i snagama potpore iz sastava 105. br HV Bjelovara. Ukupan broj boraca na ovom smjeru bio je oko tisuću ljudi. Glavni napor djelovanja bio je na smjeru Grubišno Polje-Dapčevački Brđani- Velika Dapčevica, a pomoćni napori: Veliki Grđevac-Gornja Kovačica ; Grubišno Polje-Velika Barna-Velika Peratovica i Ivanovo Selo-Rastovac-Munije.
Oslobodilačka akcija hrvatskih snaga započela je 31. listopada 1991.g. istovremenima udarima u svim sektorima u ranim jutarnjim satima. Prvi dan bile su najžešće borbe, pobunjenici su se branili s dobro utvrđenih i uređenih položaja, ali naše snage su uspjele probiti njihovu prvu crtu obrane i napredovati od 3-5 kilometara odbacivši protivnika na pričuvne položaje. Oslobođena su sela Gornja Kovačica, Velika Barna, Gornja Rašenica, Treglava i Rastovac, te je za promet otvorena prometnica Grubišno Polje – Veliki Grđevac. U tim borbama na cijelom bojištu imali smo pet poginulih boraca i dvadeset i šest ranjenih, ali su pobunjenici imali znatno veće gubitke i narušen im je borbeni raspored, pa možemo reći da su ostvareni uspjesi prvoga dana već pokazali da će operacija uspjeti.

Drugi dan – 1.studenog 1991. - protivnik pruža otpor neujednačenog intenziteta: neke položaje već napušta, negdje organizira obranu na brzu ruku ili samo djeluje topnički, ali u širem prostoru Lončarice, Velike Peratovice i Dapčevačkih Brđana još uvijek pruža jak otpor i provodi upornu obranu osiguravajući evakuaciju civila koja je započela još u tijeku noći, a počinju im se pridruživati i dijelovi vojske. Taj dan oslobođena su Lončarica, Zrinska, Sibenik i Cremušina.
Treći dan – 2. studenog 1991. - vojnički rečeno borbena djelovanja ovog dana imaju značaj odlučujuće točke za ovu operaciju, što znači da hrvatske snage preuzimaju potpuni inicijativu i određuju tempo napada, odnosno potpuna pobjeda nije upitna. Pobunjenici pružaju slabiji pješački otpor bez potpore topništva, izuzev jakih zračnih udara po vojnim i civilnim ciljevima. Oni su imali za cilj osiguranje i potporu izvlačenja njihovih snaga s ovih prostora u smjeru Papuka, ali i kao odmazda za njihov veliki poraz. Rezultat te odmazde bio je nekoliko poginulih civila i desetak ranjenih civila i boraca. Taj dan oslobođena je magistralna prometnica Grubišno Polje - Virovitica i u potpunosti je ovladano prostorom zapadno od nje, te je ostvaren dodir i međusobno uvezivanje snaga između sektora u prostorima Maloga Grđevca, Velike Peratovice i Velike Dapčevice. Time je završena prva faza operacije i zadaće su u potpunosti realizirane. Isti dan oslobođeni su logori u Velikoj i Maloj Peratovici i pronađena tijela zatočenika koje su pobunjenici prilikom povlačenja mučki pogubili.
Četvrti dan – 3. studenog 1991. - hrvatske snage ulaze u vojni poligon Gakovo i imaju pod potpunim nadzorom novooslobođeno područje, te provode pregrupiranje snaga i priprave za nastavak operacije – drugu fazu.
Peti dan – 4. studenog 1991. - zajedničkim djelovanjem pregrupiranih snaga garde i policije južnog sektora, ojačanih svježim snagama iz operativne pričuve nastavljaju se napadna djelovanja i oslobađaju sela Munije, Turčević Polje i Dijakovac. Tim izbijanjem na rijeku Ilovu hrvatske snage imaju nadzor nad cijelim prostorom općine Grubišnoga Polja, te se ovaj dan slavi kao Dan oslobađanja Grubišnoga Polja. Time su stvoreni uvjeti za produžetak djelovanja na papučko–daruvarskom bojištu i izbijanje na prometnicu Suhopolje – Daruvar.

Oslobođeno 370 četvornih kilometara prostora

Značaj oslobodilačke operacije OTKOS-10 nije samo u tome da su s područja općine Grubišnoga Polja brzom i odlučnom akcijom uklonjeni svi nositelji terorističkog djelovanja, već predstavlja veliki vojni uspjeh hrvatskih snaga koji je imao odjeka i utjecaja i šire. Oslobođeno je u prostornom smislu veliko područje koje ima operativni značaj, oko 370 četvornih kilometara, prvo te veličine u Republici Hrvatskoj. Urušen je san pobunjenika o Velikoj Srbiji, presijecanju RH i izbijanju na rijeku Dravu. Smanjena je crta bojišnice u Zapadnoj Slavoniji, rasterećene su snage i agresor odustaje od borbi za grad Pakrac. Otvoreni su i potpuno osigurani strateški prometni pravci M-16 i M-3 neophodni za potporu obrane Istočne Slavonije. Hrvatske snage stječu nova borbena iskustva i iskustva u vođenju i zapovijedanju, te koordinaciji na višim razinama.
Sigurno je ova operacija imala velik utjecaj na daljnji tijek Domovinskog rata, prvenstveno u Zapadnoj Slavoniji, a i šire. Hrvatske snage preuzimaju inicijativu prvo na daruvarskom, a zatim na pakračko-lipičkom bojištu, te se može reći da je ova operacija na neki način bila uvod u oslobodilačku operaciju " BLJESAK".

Grubišnopoljci i na drugim ratištima

Nakon poraza pobunjeničkih postrojbi i oslobađanja okupiranog područja općine za 57. SB ZNG Grubišno Polje i Policijsku postaju Grubišno Polje ratna zbivanja ne završavaju, već oni odlaze u daljnje bitke prvo na daruvarsko, a krajem godine i pakračko ratište. Na daruvarskom području sudjeluju u bitci za Bastajske Brđane i oslobađanje Malog i Velikog Miletinca, Malih i Velikih Bastaja, Potočana, Katinca, Koreničana, te Đulovca, Donjeg Daruvara i Gornje Vrijeske. Na pakračkom ratištu sudjeluju u oslobađanju Kusonja i u borbama za Pakračke Vinograde, Kragulj i Brusnik. Tako su naše postrojbe do kraja 1991. dale veliki doprinos u gašenju srpske ekspanzije u Zapadnoj Slavoniji. U svim zadaćama ukupno je poginulo četiri pripadnika policije i devet pripadnika ZNG-a, te ih je velik broj ranjen.

Uspostavom UNPA zone u ljeto 1992.  57., odnosno sada već 77. Samostalni bataljun HV Grubišno Polje djelom se mobilizira, a dio snaga prelazi u sastav Domobranske bojne Grubišno Polje koja provodi zadaće nadzora novooslobođenog prostora Bilogore u uvjetima otežanog rada u UNPA zoni. Ustrojavanjem 52. domobranske pukovnije Daruvara 1994. godine bojna ulazi u njen sastav i kao takva 1995. godine sudjeluje u oslobodilačkim operacijama "Bljesak" i "Oluja", nakon čega se krajem godine provodi potpuna demobilizacija.

Hrvatski ban Ladislav Egervarski je na temelju kraljevog ovlaštenja sazvao Sabor koji se održao u Zdencima na dan svetih Fabijana i Sebastijana (20.siječnja) 1478. godine. O tom Saboru do danas je poznato nekoliko pismena spomena. Jedan je zapisnik sa Sabora, a drugi isprava bana Ladislava Egervarskog izdana u Križevcima 25. listopada 1478. godine, u prijepisu istog bana, izdana u Križevcima 8. svibnja 1480.  Još jedan dokument je nagodba, koju je Sabor u Zdencima sklopio sa zagrebačkim biskupom Osvaldom Tuzom, a odnosi se na davanje tzv . "desetine" crkvi. Neusporedivo značajniji je dokument Sabora, koji se odnosi na obranu zemlje od Turaka.

Zaključci su svrstani u sljedećih šesnaest točaka:

1. Ima se obaviti popis posjeda crkvenih dostojanstvenika (prelata), velikaša (baruna) i ostalih ljudi koji drže posjede, bili oni kojega mu drago staleža ili zvanja. Tko posjeduje 25 kmetova, ima postaviti jednoga pješaka i jednoga konjanika. Konjanik ima biti opremljen štitom, kopljem, tobolcem, lukom, te dugim ili kratkim mačem. Pješak ima nositi štit, tobolac, luk, dugi ili kratki mač ili kratku sulicu. Konjanik mora imati vlastitu opremu, prikladnu za ratnu službu. Ima li tko kmetova manje od 35, ima dati još jednoga konjanika i pješaka.

2. Čim se proglasi rat, ima svaki velikaš i plemić poći osobno u boj, čime se oslobađa dužnosti staviti jednoga konjanika. Crkveni dostojanstvenici i duhovnici izuzeti su od osobnoga polaska na vojnu, jer su od toga oslobođeni. Na vojnu nisu dužni polaziti starci, dječaci, sirote i slabići, pak i oni koji su vezani zavjetom da se neće u dvoboj u boriti. Dok taj zavjet traje, nisu dužni poći u boj, ali imadu prema popisu poslati svoje ljude.

3. Bude li u vrijeme proglašenja rata koji plemić ili velikaš odsutan iz Kraljevine Slavonije, ili izvan ove poslovima zaposlen, to imade na mjesto sebe staviti jednoga vrsnoga i plemenitog vojnika.

4. Vojna imade se voditi samo do Save, a ne dalje, kako je to običaj kod vojevanja na Turke.

5. Vojska se ne smije dići uslijed dvojbe ili na opću glasinu, već samo onda, kad bude ban Ladislav po svojim pouzdanicima sve u kraljevstvu obavijestio.

6. Čim obave proglas plemićki suci po trgovima i selima, ima se svatko staviti k svome vođi županije, inače trpi kaznu.

7. Plemići jednoselci imadu osobno vojevati.

8. Čim se obavi popis posjeda, ne smije se ni jedan kmet, do svršetka jedne godine, drugamo odvesti, pod kaznom od tri marke. Tko kmeta kuda povede (preseli) ima ga na poziv plemićkog suca natrag dovesti, a ban i plemićki suci imadu zaposjesti to selo i tako dugo držati u svojoj vlasti, dok onaj koji je kmeta odveo, ne zadobije milost kraljevu (tj. dok mu kralj oprosti).

9. Plemićki suci imadu nastojati da u onom slučaju, kad bi uslijed poziva na vojnu selišta ostala bez muškarca, jer su oci djecu, a muževi žene ostavili, pa ako bi ovakovi pozvanici kmetovi protiv toga prigovarali, a mogao bi se s toga oslabiti bojni duh vojnika, imadu ovakovi kmetovi dobiti shodnu polakšicu, što se prije mora ustanoviti očevidom onih koji su bili izaslani na popis posjeda.

10. Crkveni dostojanstvenici, velikaši i plemići, koji drže gradove ili tvrđave, mogu u ove poslati jednoga odličnog plemića, kako je to običajno.

11. Kanonici te ostali crkveni ljudi (duhovnici) i prevendari, koji posjeduju posjede s manje o 25 kmetova imadu postaviti jednoga pješaka, ako imadu manje o 35 kmetova, imadu sa svojim susjedima popuniti broj kmetova od 35, koji je dovoljan da se postavi jedan konjanik i jedan pješak.

12. Plemići koji nemaju 25 kmetova, ali najmanje 15, imadu poći na vojnu osobno s konjima, koji pako imaju manje od 15 kmetova, slobodni su od podržavanja pješaka i konjanika, no imadu osobno poći na vojnu.

13. Kralj neka bi pismeno naložio banu za Križevačku i Zagrebačku grofu Zagorskomu, a Nikoli Banffy-ju za Virovitičku županiju, da sve stanovnike svoje županije prisile na ovo vršenje odredbe pogledom na ovu vojnu. Koji bi se pako toj odredbi protivio, izuzevši one koji su s rečenih razloga oslobođeni od vojne, da njihove posjede zauzme (zaplijeni) i tako dugo drži, dok im kralj ne oprosti. Kad to ne bi Đuro Zagorski i Nikola Banffy mogli učiniti, tad ima ban takve otporne plemiće prisiliti ustanovljenim kaznama.

14. Pošto je kralj svojim nalogom odredio da si hrvatsko plemstvo na tom svom Saboru odabere kapetana koji će biti o boku banu Ladislavu, i jer taj kapetan nije mogao preuzeti imanje u svrhu plaće i raspoložbe, a plemići u Saboru nijesu imali otkuda da mu dadu doličnu plaću i raspoložbu, odlučeno je, neka bi kralj tu čast kapetana podijelio banu Ladislavu Egervarskomu.

15. Sve parnice, koje su urečene na naredni oktovalni rok, kao i sve kratke parnice toli svjetovne toli crkvene, odgađaju se na oktave svetoga Jurja.

16. Ako bi za vrijeme vojne kralj pozvao kojega velikaša ili plemića k sebi ili u svoju službu, dužan je ovaj prema popisu poslati u boj svoje ljude dostojno opremljene. Isto vrijedi i za one koji su zapriječeni poći na vojnu, jer imadu kra1jevske pozive!

Dogovori su bili jasni i čvrsti. Tko donesene zaključke u Velikim Zdencima ne bi poštivao, ostao bi bez svoga imanja. Obrana zemlje od neprijateljske najezde bila je u prvom planu i iznad svega. Posebice treba naglasiti odredbu koja se i dan danas poštuje: braniti svoje a ne otimaj tuđe! Obrana i samo obrana zemlje od neprijatelje bila je iznad svega. Ovo su bili prvi zaključci Hrvatskoga sabora o obrani svoje zemlje, ne ugrožavajući nikoga, častoljubivo i miroljubivo.

Jozo Matošević, prof.

U svakom mjestu su rođeni ili su živjeli ljudi koji su se u povijesti nešto više istaknuli od ostalih. Tako i u Grubišnom Polju. Ovdje predstavljamo one koji s punim pravom mogu biti pod egidom "Znameniti Grubišnopoljci"

Ivan Nepomuk Jemeršić - prosvjetitelj i dobrotvor naroda  (17. travnja 1864. - 7. prosinca 1938.)

Rijedak je slučaj i gotovo je nemoguće da jedna osoba u sebi uskladi i objedini raznovrsne službe kao što su: dušobrižnik, gospodarstvenik, graditelj, političar i saborski zastupnik, pisac, putnik i hodočasnik, vjeroučitelj, predsjednik Čitaonice u Grubišnom Polju, općinski odbornik, školski nadzornik i težak. Uspjelo je to grubišnopoljskom župniku, dobrotvoru i prosvjetitelju, Ivanu Nepomuku Jemeršiću, čija širina duha trajno svjedoči o osobi iznimne važnosti za vjernički i crkveni život Grubišnoga Polja kao i uljudbeni život hrvatskoga naroda.

Rođen je 17. travnja 1864. godine u učiteljskoj obitelji Ane i Josipa u mjestu Martinišče, župi Jezero, gdje započinje osnovnu školu koju zatim dovršava u Krapini. Odlazi u Nadbiskupsko sjemenište gdje započinje formaciju za svećenika, odnosno pohađa gimnaziju kao i Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. Tu biva ocijenjen kao student osrednjih mogućnosti, ali veoma pobožan. Godine 1887. zaređen je za svećenika te dodijeljen kao duhovni pomoćnik župniku Josipu Maršiću u Grubišno Polje. U svojstvu duhovnoga pomoćnika djeluje od 1887. do 1890. godine, a nakon polaganja župničkog ispita 1890. godine izvršava župničku službu od 1891. do 1928. godine. Vidno iscrpljen mnoštvom raznovrsnih obveza konačno odlazi u zasluženu mirovinu koju provodi u svojoj vili „Moj mir“ do smrti 7. prosinca 1938. godine.

Po prirodi otvorena i izrazito komunikativna duha brzo osvaja simpatije župljana različitih nacionalnosti svojom susretljivom gestom slavljenja svete mise na češkom, mađarskom, njemačkom i hrvatskom jeziku. Zbog svega toga, a nakon smrti župnika Maršića, župljani, njih dvjesto dvadeset i sedam, pišu molbu nadbiskupu da upravo Jemeršić postane župnikom u Grubišnom Polju. No, osim Nadbiskupskog duhovnog stola koji je imenovao župnike, župnika je također trebala potvrditi i Kraljevska zemaljska vlada, odnosno Odjel za bogoštovlje i nastavu. Ista je pak s imenovanjem odugovlačila, točnije ban Khuen Hedervary koji nije odobravao Jemeršićevo pravaško stajalište. Ipak, Hedervary konačno potvrđuje Jemeršića župnikom, a pri posjetu u Grubišnom Polju 1891. godine pohvalljuje njegov idealizam i marljivost.

Naime,  Jemeršić se pročuo kao gorljiv dušobrižnik koji još 1888. započinje pisati Maticu obitelji („Status animarum“), zatim uvodi pobožnost Imena Marijina (12. rujna, „Marinja“, 1889.), kojom prigodom je spjevana i pjesma „Majko Božja Grubiška“.

Godine 1891. u župnu crkvu pribavlja i Križni put, a pobožnost istoga obavlja na češkom, njemačkom, mađarskom i hrvatskom jeziku. Pobožnost Imena Marijina u svoje vrijeme poprima značaj i oblike proštenja širih razmjera, posebice kada se 1916. godine u Grubišno Polje slilo preko trideset tisuća hodočasnika. Tom prigodom je Jemeršić blagoslovio kamen temeljac za spomenik palim junacima u Grubišnom Polju.

Osim toga, u sklopu svoje dušobrižničke službe Jemeršić neko vrijeme obavlja i vjeroučiteljsku službu, obilazeći okolne škole kojih je u njegovo vrijeme na području župe bilo pet. No, ubrzo je tu dužnost prepustio dvojici svojih duhovnih pomoćnika.

Osim kao dušobrižnik značajan je i kao veliki obnovitelj, koji brzo pristupa uređenju interijera župne crkve sv. Josipa sa špiljom Majke Božje Lurdske. Prvotno je skoro na sredini crkve bio oltar u čast Majci Božjoj Lurdskoj, a onda je posebno i u današnjem izgledu uređena i sama špilja. Ove su ideje iznikle iz Jemeršićeva oduševljenja nakon hodočašća u Rim (1889.). U razdoblju od 1902-1907. župna crkva biva u potpunosti obnovljena. Pošlo mu je za rukom nabaviti i nove orgulje koje postavlja 1905.godine. U župu je također 1913. uveo i godišnje klečanje na blagdan apostolskih prvaka Sv. Petra i Pavla. Iste te godine dao je zasaditi i drvored, platane, od župne crkve pa do novo obnovljenoga groblja. Naime, tadašnji su župnici na brizi imali i groblje pa je Jemeršić pristupio njegovu uređenju i to u stilu talijanskog seoskog groblja. Iz Ljubljane naručuje preko tri tisuće sadnica borića, koje vlastitom rukom sadi oko groblja. Groblje je također okružio štaketama i učinio ga preglednim, te lako prohodnim uz pomoć lijepo isplaniranih staza.

Na poticaj nadbiskupa Jurja Posilovića postaje podarhiđakonom Garešničkog kotara u razdoblju od 1910.-1927., obavljajući savjesno i dugi niz godina ovu dekansku službu na kojoj mu je, zbog  njegove revnosti, čestitao i nadbiskup dr. Antun Bauer. Angažira se i na gospodarskome planu grada kroz osnivanje Hrvatske seljačke zadruge (1902.), čiji je bio prvi predsjednik, kao i Gospodarsko društvo.

Također se posvećuje i graditeljskoj aktivnosti kroz izgradnju vile „Živila Hrvatska!“  u Velikoj Peratovici gdje je imao vinograd i voćnjak, te vile  „Moj mir“ u Grubišnom Polju. Potonja se spominje prvi put 1915. godine u spomenici župe, koju piše sam Jemeršić, pojašnjavajući kako ju je sagradio baveći se spisateljskim radom, te prodajom šesnaest jutara svojega vinograda u Velikoj Peratovici. Slobodno vrijeme je poklonio onom najljepšem čemu se čovjek može posvetiti, a to je svakako blizina Bogu kroz ljepote Božje prirode. Uživao je baveći se pčelarstvom i uzgojem različitih vrsta ptica, posebice kanarinaca kojima je osobno davao imena, kao i svojim pozamašnim vinogradom zasađenom najplemenitijom vinovom lozom u Velikoj Peratovici.

No, uza sve to, spisateljski rad bijaše mu najveća ljubav. Potvrdio je to pišući za brojne hrvatske i inozemne časopise kao što su: „Glasnik Sv. Josipa“ (1888.-1889.), „Obzor“ (1889.-1891.), „Novi prijatelj Bosne“ (1894.), „Franjevački glasnik“ (1895.), „Hrvatska“ (1895.-1903., 1912., 1914.-1918.), „Hrvatsko pravo“ (1896., 1906.-1911.), „Hrvatska domovina“ (1897.-1900.), „Novi viek“ (1898.), „Hrvatski narod“ (1899.-1901.), „Novi list“ (1901.), „Hrvatska kruna“ (1903.), „Živila Hrvatska“ (1904.), „Hrvatska zastava“ (1907., 1909.-1910.), „Virovitičan“ (1908., 1924.), „Mlada Hrvatska“ (1909.), „Hrvatsko pitanje“ (1909.), „Luč“ (1909.-1910.), „Alamanah Gospe Lurdske“ (Rijeka, 1913.), „Nezavisnost“ (1921., 1924., 1938.), „Jubilarni alamanah“ (Osijek, 1924.), „Kalendar Hrvatskih radiša“ (1935.), „Hrvatski Zagorac“ (1936.-1939.), „Hrvatska straža“ (1938.), „Požeške novine“ (1938.), te posthumno za „Zaprešićki godišnjak“ (2004., 2005.).

Osim toga Jemeršić se profilirao kao veoma plodan pisac objavivši i trinaest knjiga teološkog, domoljubnog i putopisnog sadržaja, od kojih su neke prevedene i na strane jezike. Riječ je o naslovima: „Majka u radu za Boga i Hrvatsku ili dar hrvatskim ženama“, Zagreb 1894., koja je doživjela tri izdanja, te je prevedena na češki i slovenski jezik, zatim „Temeljne istine objave Božje i razum. Vjeri i znanosti“, Zagreb 1895., s posvetom J. J. Strossmayeru i ocu domovine Anti Starčeviću; „Bog i Hrvatska ili ozbiljne misli za vjeru i domovinu“, Zagreb 1896., kao i knjiga pripovjedaka „Iz života za život. Pripoviest“, Zagreb1898., koja je „planula“ u Americi u deset tisuća primjeraka. Tu je i opsežno djelo za prosvjetu i pouku hrvatskom seljaku „Hrvatski narod". Knjiga "Za pouku hrvatskom seljaku i prijateljem našeg naroda“, Zagreb 1889., koja je doživjela dva izdanja.

Spomenimo kako je 1.izdanje kojih pet tisuća primjeraka u cijelosti bilo bačeno u rijeku Savu po naredbi bana Khuena Hedervaryja. No, Jemeršić nije posustao. Napisao je i ocjene i preporuke „Hrvatski narod“ i „Povijest kraljevine Češke“autora V. V Tomeka, Zagreb 1899. Ipak, zbog tadašnjim vlastodršcima neprihvatljivih letaka, tiskanih u Ljubljani, šest mjeseci provodi u zatvoru u  Zagrebu. Utamničen, doduše, tijelom, ali neslomljiva duha, taj „čelik-Hrvat“ u zatvoru piše dragocjen putopis hrvatske književnosti o Primorju i Lici „Konpom i morem na Plitvička jezera. Putne uspomene u slici i rieči.“, Zagreb 1904. Ova knjiga je doživjela svoj pretisak 2004. godine u Delnicama. Jednako tako pisanim putem se obraća i svojim biračima „Svojim izbornicima“, 1906., te objavljuje i uzničke uspomene „Bez slobode. Moji uznički doživljaji i uspomene iz crnih dana godine 1903.“, Ljubljana 1906.

Tu je i pojašnjenje političkoga stava „Moje stanovište. Svojim izbornicima u Virovitici i hrvatskom narodu prigodom saborskih izbora godine 1908.“, Zagreb 1908., koje je doživjelo pretisak u Grubišnom Polju 1997.

Tu su i dragocjene uspomene na prvo hodočašće Hrvata u Lurd pod naslovom „Hrvati u Lurdu. Putne uspomene na prvo hrvatsko narodno hodočašće u Lurd god. 1908.“, Zagreb 1909., kao i uspomene na prvo hodočašće Hrvata u Rim „Hrvati u Rimu. Putne uspomene na prvo hrvatsko narodno hodočašće u Rim – Asiz – Loret godine 1913.“.

Angažira se i na političkome planu kao narodni zastupnik Virovitičkog kotara, u razdoblju od 1908. do 1911., te je u tom smislu objavio i dvadeset političko-vjerskih apologetskih govora, koje je održao kao zastupnik u Hrvatskom saboru, pod naslovom „Moji saborski govori“. Po svom političkom uvjerenju Jemeršić je bio oporba tadašnjoj vlasti, što je iskazivao gorljivo proklamirajući vrijednosti rodne nam grude i svete katoličke vjere kao pravaš i nepokolebljiv domoljub.

Između uistinu brojnih službi koje je obnašao bio je i predsjednik Čitaonice u Grubišnom Polju, zatim općinski odbornik, županijski skupštinar, mjesni školski nadzornik u školi u Grubišnom Polju i Grbavcu. Srebrnu svetu misu 25. obljetnicu svojega misništva proslavio je 12. srpnja 1912. godine s kolegama u Ivancu, a zlatnu 50. obljetnicu misništva u Grubišnom Polju, 10. kolovoza 1937. godine kojim povodom mu biva dodijeljen naslov počasnoga kanonika Prvostolnoga kaptola zagrebačkoga.

Nepunih jedanaest godina provodi u mirovini u svojoj vili „Moj mir“ gdje je u kućnoj kapelici imao dozvolu služiti svete mise. U zahvalu na njegovo životno djelo prijatelji mu 1934. godine, noću i krišom, postavljaju spomen ploču s natpisom „Ivan Nepomuk Jemeršić, prosvjetitelj i dobrotvor naroda. Njegovi štovatelji.“

Prema riječima njegova nasljednika župnika Petra Sivjanovića vilu „Moj mir“ oporučno ostavlja Milosrdnim sestrama da u njoj otvore domaćinsku školu, bolnicu ili odgajalište ženske mladeži bez razlike na vjeru i narodnost.

Grad Grubišno Polje mu se odužio posthumno dajući osnovnoj školi i jednoj ulici njegovo ime, te mu dodijelivši nagradu za životno djelo.

Ovako rascvjetan i bogat Jemeršićev život ulijeva nadu svakomu tko je imalo otvorena i poučljiva duha, svjedočeći kako ustrajan rad i molitva mogu iznjedriti jedinstveno i neponovljivo proljeće ljudskoga duha, utiskujući tako u povijest svijetli trag poštenja i marljivosti kroz Bogoljublje, domoljublje i čovjekoljublje. (Duško Jelaš, dipl.teolog)

Vilko Niče (1902. - 1987.) jedini je do danas akademik kojeg je dalo Grubišno Polje, u kojem je rođen 27. siječnja 1902. godine. Nakon osnovnog školovanja u Grubišnom Polju, gimnaziju je pohađao u Karlovcu i Zagrebu, a maturirao u Bjelovaru. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu u grupi 'Deskriptivna geometrija i matematika'. Cijeli radni vijek proveo je na zagrebačkoj Tehničkoj visokoj školi, kasnije na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, gdje je postigao znanstveni stupanj doktora matematičkih znanosti, a predavao je i na postdiplomskim studijima u Zagrebu i Beogradu. Objavio je više od sedamdeset znanstvenih radova, tri udžbenika, te je među ostalima 1966. godine primio nagradu 'Ruđer Bošković', 1969. godine 'Nagradu grada Zagreba', a 1972. godine i 'Nagradu za životno djelo'. U svjetskim je razmjerima bio jedan od najuspješnijih matematičara na području sintetičke geometrije, a dobivao je i ponude za suradnju na sveučilištima u njamačkom Hanoveru i Louvainu u Belgiji. Bio je prvo dopisni, a kasnije i  redovni član bivšeg JAZU-a, te član austrijskog matematičkog društva u Beču. Kao srednjoškolac igrao je i nogomet u grubišnopoljskom klubu „Jadran“, te bio član prve gradske nogometne momčadi, koja je prvu javnu utakmicu odigrala 1920. godine. Zanimljivo je da je igrao u vrijeme dok je za isti klub igrao i drugi znameniti Grubišnopoljac Rudolf Roupec. V. Niče je rođen i živio je u današnjoj Ulici kralja Zvonimira, gdje još uvijek živi rodbina njegovog pokojnog brata Alozja. Grubišno Polje se Vilku Ničeu odužilo nazvavši gradsku ulicu njegovim imenom. Akademik V. Niče preminuo je 16. listopada 1987. u 86. godini života.

Vjekoslav Klemen, ravnajući učitelj u Grubišnom Polju prvi je od zaslužnih Grubišnopoljca, koji je svoj plodni i svestrani radni vijek poklonio učiteljskom pozivu i svojim sugrađanima. Nalazimo ga medu požrtvovanim vatrogascima, kojima je svojim radom i zalaganjem bio primjer. Nakon vatrogasnog društva osnovao je i Čitaonicu u sastavu koje je djelovala i glumačka sekcija. Posebne zasluge ima i za uređenje šetališta u središtu mjesta. Kao učitelj počeo je izdavati „Učiteljski glasnik", utemeljitelj je „Ilovskog učiteljskog društva", te osnivač „Učiteljske štedne i posmrtne zadruge". Bio je i plodan pisac, a uredio je i „Veliki učiteljski kalendar" sa „Šematizmom pučkog učiteljstva" 1900. godine.

Rikard Simeon rođen je 1911. godine u Velikoj Barni. Studij, doktorat i habilitaciju ostvario je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je kasnije docent, izvanredni i redovni profesor. Prije toga bio je službenik, glavni i odgovorni urednik mjesečnika „Hrvatsko selo“ i „Književni glas“, te upravitelj i urednik izdanja „Hrvatske narodne prosvjete“. Pisao je književna djela, nekoliko desetaka književno-kritičkih radova i desetak lingvističkih radova. U nakladi „Matice hrvatske“ izdao je jedinstveni Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva na osam jezika u dva toma, na gotovo 2000 stranica.

Josip Rasuhin, rođen je u Poljanima kod Grubišnog Polja 20. veljače 1892. godine, bio je liječnik, a kao istinski stručnjak izabran je za redovitog sveučilišnog profesora u Zagrebu. Pisao je i objavio brojne stručne radove od kojih su neki ocijenjeni kao velik istraživački prilog medicinskoj znanosti. Rado je dolazio svom bratu, koji je imao trgovinu u Grubišnom Polju. Koliko je volio i cijenio svoje rodno mjesto najbolje potvrđuje činjenica da je u njemu želio biti sahranjen. Želja mu je ostvarena nakon smrti 1970. godine.

Petar Preradović, (19. ožujka 1818. - 18. kolovoza 1872.) vojni časnik (najviši čin general) priznati je i slavljeni pjesnik i domoljub. Rođen je 1818. godine u Grabrovnici, gdje mu je otac, inače Grubišnopoljac, bio vojni dočasnik. Petar je dječje dane i osnovnu školu završio u Grubišnom Polju gdje je imao očeve roditelje i stričeve. Otac mu je rano umro. Petar je postao „siroče" kako se tada govorilo, pa je vojna uprava preuzela brigu za njegovo daljnje školovanje. Nastavio je učenje u Bjelovaru, a zatim u najvišim vojnim školama Austro-Ugarske monarhije. Otuđen od rodne grade gotovo je zaboravio hrvatski govor. Kada je došao prvi put kući na odmor teško je mogao razgovarati s majkom i rodbinom. Relativno je brzo obnovio i hrvatski jezik. Pjesnik Preradović nije zaboravio dječje dane, koje je provodio u Grubišnom Polju. U jednoj pjesmi kaže „…u tvom polju daj mu groba, tvojim cvijećem grob mu kiti". Kao vojni časnik prešao je na katoličku vjeru, a nakon smrti njegovi su posmrtni ostaci preneseni u Zagreb.

Josip Jankač (1884.-1944.), prvi je ravnatelj Građanske škole u Grubišnom Polju. Pripadaju mu zasluge što se tek osnovana škola održala, učvrstila i uspješno djelovala. Jankač je bio i plodan pisac, posebno za mladež. U djelu „Iz najnovije Hrvatske omladinske književnosti" koju je napisao Rudolf Franjin Mađer objavljena je i Jankačeva „Pastirska pjesma". Kao ugledni prosvjetni djelatnik otkrio je pred rodnom kućom Petra Preradovića u Grabrovnici 1909. godine spomen ploču.

Marijan Matijević, akademski kipar rodio se u Grubišnom Polju 1907. godine. Umjetničku akademiju polazi u Zagrebu od 1923. do 1927. godine. Kao darovitog studenta zapazio ga je velikan naše umjetnosti Ivan Meštrović, te ga uputio u specijalnu školu za kiparstvo, a nakon diplomskog ispita uzima ga u svoju umjetničku radionicu u Zagrebu, gdje su radili i kipari Augustinčić i Radauš. Nakon toga nastavlja specijalističko školovanje u Parizu. Prvu izložbu postavio je u Zagrebu 1931. godine Od značajnijih radova Marijana Matijevića potrebno je istaknuti spomenik poznatom hrvatskom borcu i mučeniku Eugenu Kvaterniku u Rakovici. U Grubišnom Polju, na groblju, glavno raspelo, radio je u Meštrovićevoj umjetničkoj radionici također Marijan Matijević. Više pročitajte na POVEZNICI

Marija Žuro, rođena Vacek (1889.-1972.) jedina je do sada poznata žena iz Grubišnog Polja, koja je u svojem dugogodišnjem društvenom radu bila čelnik društva čijem je članstvu bila uzor. Kao predsjednica „Hrvatske žene" najbrojnije ženske hrvatske organizacije u Americi je pokretala brojne humanitarne i druge djelatnosti kojima je stajala na čelu.  1938. godine prilikom posjeta svojim rođacima u Grubišnom Polju, pored ostalog, dala je obnoviti veliko raspelo u središtu mjesta. Raspelo je oštećeno u prvim godinama nakon II. svjetskog rata. M. Žuro ga daje ponovo obnoviti, prilikom svog drugog poslijeratnog dolaska u Grubišno Polje. Prilikom zadnjeg boravka u Grubišnom Polju novčanim je prilozima omogućila nabavku skupe opreme za društvo mladeži „Hrvatska katolička akcija".

Rudolf Rupec (Roupec) veliko je športsko ime Grubišnoga Polja. Rođen je 1896. godine u obitelji krojačkog obrtnika. Kao dijete otišao je u Beč u kojem je postao igrač tada jednog od najboljih austrijskih klubova „Rapida". Bio je član nogometne reprezentacije Austrije. Kad se po završetku I. Svjetskog rata vratio u domovinu igrao je za „Građanski“ iz Zagreba. Nastupio je i na Olimpijskim igrama u Belgiji. Rado je dolazio u Grubišno Polje, gdje je nastupao i na javnim utakmicama za domaći „Jadran". U skladu s vlastitom željom sahranjen je na groblju u svom rodnom i voljenom Grubišnom Polju.

Vlasta Chloupek (13. veljače 1922. - 11. kolovoza 2011.) hrvatska je Amerikanka koja je donirala novac za izgradnju sportske dvorane uza zgradu područne škole Ivana Nepomuka Jemeršića u Velikim Zdencima, naselju u kojem je rođena. Poslije II. Svjetskog rata, odnosno pogibelji brata i bratića odlazi u tadašnju Čehoslovačku i potom u Ameriku. S obzirom na to da je bila i dalje duboko vezana za rodno selo, željela je ostaviti trajan znak svoje privrženosti Velikim i Malim Zdencima. 1979. godine donirala je 50 000 američkih dolara i njima je izgrađena sportska dvorana, koju je 25. kolovoza 1979. godine osobno i otvorila. Iako je gotovo cijeli život proživjela izvan Hrvatske, njegovala je češki i hrvatski jezik i uvijek voljela Male i Velike Zdence. Vlasti Chloupek, koja je preminula u svojemu domu u Berwynu u američkoj saveznoj državi Illinoisu, 3. listopada 2011. godine ispunjena je i posljednja želja da bude sahranjena u Velikim Zdencima. Grad Grubišno Polje je u studenom 2011. godine nesebičnu gestu Vlaste Chloupek nagradio posthumno joj dodijelivši nagradu za životno djelo. Vlasta Chloupek nije slučajno odabrala donirati novac za izgradnju dvorane. Naime, kao istaknuta sportašica i članica Američkoga Sokola, život je posvetila radu s mladima koji su se bavili gimnastikom i atletikom.

Tekstovi i fotografije, osim o Ivanu Nepomuku Jemeršiću i Vlasti Chloupek preuzeti su iz knjige "Vila bilogorska", autora Franje Frntića i Vjenceslava Herouta

Dragi prijatelji,

počašćen sam što ste odlučili posjetiti web stranice našega grada i doznati više o Gradskoj upravi, gospodarstvu, kulturi, povijesti, sportu te gradskim aktivnostima i događajima.

Grubišno Polje, kao gradić koji se prostire na južnim obroncima Bilogore, svojim zemljopisnim karakteristikama, prirodnim okružjem i položajem dostupna je destinacija svakomu tko poželi upoznati slikovite obronke i šumske pejzaže.

Poduzetnici mogu svoju djelatnost razvijati u Zoni malog i srednjeg poduzetništva te iskoristiti povlastice koje im pruža područje od posebne državne skrbi, kakvo je grubišnopoljsko.

Gradska uprava želi Grubišno Polje napraviti gradom poželjnim za ulaganje poduzetničkoga kapitala, gradom obrazovanja, bogatoga kulturnoga, društvenoga i sportskoga  života. Ukratko: gradom poželjnim za stanovanje.
Vjerujem da će vas virtualni posjet našem gradu potaknuti da Grubišno Polje posjetite i uživo. Da uživate u našem prirodnom bogatstvu te da se uvjerite da je svaki gost u Grubišnom Polju dobrodošao !

Vaš domaćin, gradonačelnik Zlatko Mađeruh.

Postoje dvije legende o nastanku grada. Prva seže u 15. stoljeće, kada je područje jugoistočne Bilogore s pašnjacima između Ilove i Česme bilo posjed iločkih knezova. Kao feudalni posjed, polja su predana na upravljanje Grubiši, vlastelinu iz roda iločkih knezova. Druga legenda navodi da je u tursko vrijeme između gornjih tokova Ilove i Česme strah i paniku je sijao izvjesni hajduk Grubiša. S obzirom na to da je bilo malo seoskih naselja, a grad nije ni postojao, radijus njegova kretanja je u narodnom sjećanju ostao kao Grubišina Polja.

PRAPOVIJEST:

Na Bilogori postoje tragovi zemunica iz mlađeg kamenog doba. Nalazi poput oštrice noža, šila, kamene sjekire, manjeg i većeg utega čuvani su u zbirci Osnovne škole Ivana Nepomuka Jemeršića u Grubišnom Polju, a potječu iz lokaliteta Velika Jasenovača i Treglava.

POVIJEST:

Bakreno doba: (1900.-1800. p.Kr.): Jedino eneolitsko naselje su Kreševine u Velikoj Barni. Tamo su pronađeni tragovi Vučedolske kulture s ostatcima keramike, zatim i tragovi tumula kulture 1200. pr. Kr. Ostatci se dijelom nalaze u zbirci Osnovne škole Ivana Nepomuka Jemeršića u Grubišnom Polju i u privatnim zbirkama.

Ilirisko i rimsko doba: Na prostoru današnjeg Grubišnog Polja su postojale utvrde ilirskog plemena Iasa.
U rimsko doba ovo područje je pripadalo Panoniji Saviji kada je izgrađena vicinalna (sporedna) cesta Virovitica-Rašenica-Veliki Zdenci-Banova Jaruga. Svjedok rimskog naselja ili utvrđenog vojnog logora je rimska opeka kod Velikih Zdenaca i rimski novac pronađen u Gornjoj Rašenici (opisan u Vijesniku arheološkog društva iz 1901. na str. 127., kao da je pronađen u Bjelovaru).

Doseljavanje Hrvata: oko 750. godine grade se stalna naselja. Od 799. godine ovo područje je u sastavu Franačkog Carstva od kojega Hrvati prihvaćaju kršćanstvo. 1091. Ladislav i Almoš upravljaju ovim prostorima, a od 1102. Mađari postaju zakoniti hrvatski kraljevi. Mongoli žare i pale Slavonijom 1241.-1242. i ovim prostorima. Prvi tragovi toponima su: 1272. grad Zdencz, Izdench; 1457. trgovište Grubisinez.

U drugoj polovici 15. stoljeća je pod upravom hrvatskoga bana Ladislava Egervarskog koji u Zdencima je 28. siječnja 1478. presjeda Hrvatskom saboru na kome je donesena odluka o obvezama vlastelina za obranu ovih prostora od Turaka (Zaključci Hrvatskog sabora u Velikim Zdencima).
U Zdencima je od 1539. najjača utvrda haramija za obranu od Turaka, a 1544.  je zabilježeno da Turci pljačkaju Poilovlje i vraćaju se. Već 1552. osvajaju Viroviticu nakon čega padaju i utvrde: Zdenci, Grđevac i Čazma. Grubišno Polje je po svom geografskom položaju u čazmansko-pakračkom (začasna), a kasnije u Cerničkom sandžaku.
Grubišno Polje se od tada nalazi na "ničijoj zemlji" i nigdje se ne spominje jer nema turskih utvrda. Posljedice su: turska vojna krajina - martolosi, islamizacija, hajdučija, povremeni sukobi martologa i haramija. Turci gube Viroviticu 1684. što je bio početak mira u ovim krajevima, a oslobođenjem Požege 12. ožujka 1689. nastupio je potpuni mir za cijelu Zapadnu Slavoniju.

Vojna Hrvatska (1689. - 1871.) poslije oslobođenja od Turaka ovdje je napuštena i neobrađena zemlja. Naseljava se katoličko pučanstvo iz Like, Istre, Dalmacije i Bosne te pravoslavno iz turske vojne krajine, koje mijenja gospodara. Grade se katoličke i pravoslavne crkve. Ovo postaje oblast habsburških generala pod imenom Vojna krajina. Marija Terezija osniva 1746. dvije vojne regimente: Križevačku čije postrojbe kontroliraju prostor zapadno od ceste Daruvar-Bjelovar sa sjedištem u Hercegovcu i đurđevačku na području sjeverno od ceste Daruvar-Bjelovar. Sjedište I. satnije je u grubišinim poljima gdje za potrebe graničara grade naselje: Grubišno Polje! Za potrebe graničara je 1786. otvorena i trivijalna škola, a 13. lipnja 1786. godine Carskom poveljom odobreno je održavanje godišnjih sajmova kao poticaj gospodarskom napretku ovoga trgovišta. Pučka četvero razredna škola otvorena je 1826. Od 1825. započinje naseljavanje Čeha u Ivanovo Selo i Velike Zdence.

Civilna Hrvatska: Vojna krajina na ovim područjima je ukinuta 1871. nakon čega započinje civilni život i blagostanje, dolaze prvi civilni intelektualci Ivan Nepomuk Jemeršić i učitelj Vjekoslav Klemen, te se provodi urbanizacija i Grubišno Polje postupno poprima izgled grada. Ulazi u sastav Bjelovarske županije. Postaje političko i administrativno središte (kotar), nastupa nagli kulturni, društveni i gospodarski napredak. 1875. otvara se kotarski sud, a od 1878. nastavlja se masovno doseljavanje Čeha, Mađara i Nijemaca nakon čega je izražena jaka mađarizacija domaćega pučanstva. Čak se i grad od 1878. do 1882. zove Imbrino Polje. 1876. otvorena je pošta u Grubišnom Polju, a od 1877. diližansa-vozna pošta. 1892. otvoren je i brzojavni ured. Izgrađena je zgrada Kraljevske kotarske oblasti 1897., a iste godine je udaren temelj današnjeg gospodarstva: otvorena je u Velikim Zdencima mala parna mljekara. Učitelj Vjekoslav Klemen 1899. izdaje "Učiteljski glasnik" i osniva "Učiteljsko ilovsko društvo" za kotare Grubišno Polje i Garešnicu, a 1906. osniva i "Sveopću učiteljsku štednu i posmrtnu zadrugu".
Od 1909. započinje novi val mađarizacije kada je otvorena i Julijanska (mađarska) škola. Željeznička pruga Pavlovac - Dražica - Grubišno Polje otvorena je 11. lipnja 1913. Industrijalac Ladislav Novak je dovezao prvi osobni automobil "Ford" i radio aparat. Prvi svjetski rat je Grubišnopoljce uveo u cesarske postrojbe.

Kraljevina SHS i Jugoslavija: Grubišno Polje uz Maslenjaču, Ivanovo Selo i Veliki Grđevac je središte pobune protiv žigosanja stoke, takozvane Grđevačke bune. Gospodarstvo, kulturni i javni život potpuno zamiru.

Drugi svjetski rat: Narod je podijeljen između ustaških, domobranskih i partizanskih postrojba.U gospodarskom smislu Grubišno Polje je jedno od najperspektivnijih područja u Bjelovarskoj županiji.

Socijalistička Jugoslavija: Nositelj gospodarskog razvitka, nakon nacionalizacije postaje "Zdenka" tvornica za proizvodnju sira i preradu mlijeka. Znatno kasnije otvara se i "Česma" tvornica komadnoga namještaja, "Graditelj" i "Tehničar". Nova osnovna škola je izgrađena 1957. a 1964. i zgrada Gimnazije. U to vrijeme državnom politikom su naseljeni Srbi iz Bosne.
Politika posrbljenja nastavljena je i u vrijeme "Hrvatskoga proljeća". To im je bio putokaz za preuzimanje svih važnijih javnih, gospodarskih, kulturnih, prosvjetnih i društvenih institucija.

Domovinski rat: Polovicom 1991. srbočetničke postrojbe okupirale su polovicu teritorija tadašnje općine Grubišno Polje, pokušavši provesti u djelo podjelu Republike Hrvatske na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag. U razdoblju od 31. listopada do 4.studenoga 1991. izvedena je prva vojno-redarstvena operacija Hrvatske vojske i redarstvenika u Domovinskom ratu pod nazivom "Otkos 10" u kojoj je cjelokupni okupirani prostor Bilogore oslobođen od neprijateljskih postrojbi, i postao prvi oslobođeni teritorij u Republici Hrvatskoj.
4. studenoga proglašen je Danom grada Grubišnoga Polja.
Tijekom Domovinskog rata Grubišno Polje je udomilo preko 200 izbjeglih obitelji iz sjeverozapadne i srednje Bosne.
Detaljnije o Domovinskom ratu pročitajte OVDJE

Grad Grubišno Polje smješten je na jugozapadnim obroncima Bilogore.

Prostire se na 269 kvadratnih kilometara i zauzimajući 10,18 posto njezine površine najveća je lokalna samouprava u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. Na prostoru grada nalazi se 24 naselja, a na posljednjem popisu stanovništva zabilježno je 5389 žitelja.

Gradska naselja su: Dapčevački Brđani, Dijakovac, Donja Rašenica, Gornja Rašenica, Grbavac, Grubišno Polje, Ivanovo Selo, Lončarica, Mala Barna, Mala Dapčevica, Mala Jasenovača, Mala Peratovica, Mali Zdenci, Munije, Orlovac Zdenački, Poljani, Rastovac, Treglava, Turčević Polje, Velika Barna, Velika Dapčevica, Velika Jasenovača, Velika Peratovica i Veliki Zdenci.

Područje grada kao Područje od posebne državne skrbi 2. skupine zbog svojih povlastica zanimljivo je ulagačima a privlačna je njegova prometna povezanost. Naime, kroz grad prolaze državni prometni pravci D5 (Terezino Polje-Virovitica-Veliki Zdenci-Daruvar-Okučani-Stara Gradiška), D 28 (Vrbovec-Bjelovar-Veliki Zdenci) te državna cesta D 45 (Veliki Zdenci-Garešnica-Kutina).

 Kako građani, tako se i Gradska uprava trudi da gospodarstvo, obrazovanje, kultura, turizam, sport i vjerski život u gradu budu što bolji i bogatiji, a znatan doprinos tomu daju i brojne udruge koje djeluju na području grada.

Dan Grada  Grubišnoga Polja je 12. rujna, na blagdan Imena Marijina, te se obilježava svečano. 4. studeni je Dan branitelja Grada Grubišnoga Polja, a obilježava se svečano u znak sjećanja na završetak Domovinskog rata na području grada i oslobođeni prostor bivše Općine Grubišno Polje. Svečana sjednica Gradskog vijeća trenutak je kada čelnici Gradske uprave zbrajaju dostignuća u protekloj godini, ali i od 2000. godine, kada su uvedena, svečano dodjeljuju neka od ukupno četiriju javnih priznanja fizičkim i pravnim osobama koje su svojim radom i djelovanjem doprinijeli dobrobiti i promicanju grada.